Sadržaj obrasca uvjerenja o kretanju EUR.1
Član 17. stav 1. i stav 4. tačka c), 213. stav 2. Zakona o carinskoj politici BiH („Službeni glasnik BiH“, broj 57/04, 51/06, 93/08, 54/10, 76/11);
Član 48. stav 6., 7. i 8. Odluke o provedbenim propisima zakona o carinskoj politici BiH (“Službeni glasnik BiH”, broj 63a/04, 60/06 i 57/08);
Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju između Evropskih zajednica i njihovih država članica, s jedne strane i Bosne i Hercegovine s druge strane („Službeni glasnik BiH“ – Međunarodni ugovori, broj: 10/08);
Regionalna konvencija o pan-euro-mediteranskim preferencijalnim pravilima o porijeklu robe („Službeni glasnik BiH“ – Međunarodni ugovori, broj: 15/14);
Uvjerenje o kretanju EUR.1, čini materijalni dokaz za primjenu preferencijalnog tretmana, na carinskim organima BiH ili zemlje izvoznice
- članice Zajednice leži odgovornost da preduzmu sve neophodne korake radi provjere porijekla proizvoda i drugih navoda u U cilju provjere da li su ispunjeni zakonski uslovi za primjenu preferencijalnog tretmana, carinski organi BiH ili zemlje izvoznice – članice Zajednice imaju pravo da zatraže sve materijalne dokaze ili izvrše sve provjere, koje smatraju neophodnim.
Iz obrazloženja:
Pravilima o preferencijalnom porijeklu robe koja se određuje u skladu za zaključenim sporazumima, propisuju se uslovi za dobijanje porijekla robe koje roba mora ispuniti da bi imala pogodnosti predviđene zakonom. Takav sporazum je i Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju između Evropskih zajednica i njihovih država članica, s jedne strane i Bosne i Hercegovine s druge strane („Službeni glasnik BiH“ – Međunarodni ugovori, broj: 10/08) i Regionalna konvencija o pan-euro-mediteranskim preferencijalnim pravilima o porijeklu robe („Službeni glasnik BiH“ – Međunarodni ugovori, broj: 15/14). Naime, Vijeće za stabilizaciju i pridruživanje Evropska unija- Bosna i Hercegovina je 09.12.2016. godine donijelo Odluku br. 1/2016 o zamjeni Protokola 2 o definiciji pojma “proizvodi s porijeklom” i načinima administrativne saradnje uz Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju između Evropskih zajednica i njihovih država članica, s jedne strane i Bosne i Hercegovine, s druge strane (“Službeni glasnik BiH – Međunarodni ugovori, broj 1/17, tako da se Protokol 2 uz Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju između Evropskih zajednica i njihovih država članica i BiH, o definiciji pojma „proizvodi sa porijeklom“ i načinima administrativne saradnje zamjenjuje tekstom prevedenim u aneksu navedene Odluke na način da se za potrebe sprovođenja ovog Sporazuma primjenjuje Prilog I i odgovarajuće odredbe Priloga II uz Regionalnu konvenciju o pan-euro-mediteranskim preferencijalnim pravilima o porijeklu robe.
Članom 15. Priloga I o definiciji pojma „proizvod sa porijeklom“ i načinima administrativne saradnje propisano je da će se proizvod sa porijeklom iz Zajednice kod uvoza u BiH uvesti sa povlasticom uz predočenje potvrde o kretanju robe EUR.1 ili izjave na računu, koju izvoznik unosi u račun, dostavnicu ili bilo koji drugi komercijalni dokument, koji dovoljno detaljno opisuje proizvode o kojima je riječ i tako omogućava njihovu identifikaciju. Odredbom člana 32. Priloga I, propisana je mogućnost naknade provjere dokaza o porijeklu i to na način da će se naknadna provjera obaviti nasumice ili kada god carinske vlasti uvoznice posumnjaju u autentičnost takvih dokumenata. Provjeru vrše carinske vlasti zemlje izvoznice, a rezultati moraju jasno pokazati jesu li dokumenti autentični i mogu li se uvezeni proizvodi smatrati proizvodima sa porijeklom iz EZ. Osim toga odredbom člana 33. Priloga 1.,propisano je da će za potrebe provođenja provjere dokaza o porijeklu, vlasti zemlje uvoznice vratiti potvrdu o kretanju EUR 1 i račun, ako je bio podnesen, izjavu na računu ili kopiju tih dokumenata, carinskim vlastima zemlje izvoznice, uz navod razloga za provjeru, gdje je to potrebno. Svi prijavljeni dokumenti i podaci koji ukazuju da je podatak u potvrdi o porijeklu netačan bit će dostavljen kao dokaz zahtjevu za provjeru. Provjeru će obaviti carinski organi zemlje izvoznice. U tu svrhu oni će imati pravo
da zahtijevaju bilo koji dokaz te da obave bilo kakvu inspekciju izvoznih računa ili bilo koju drugu provjeru koju smatraju potrebnom. Carinske vlasti koje traže provjeru bit će obaviještene o rezultatima te provjere što prije. Ti rezultati moraju jasno pokazivati da li su dokumenti autentični i mogu li se odnosni proizvodi smatrati proizvodima sa porijeklom iz Zajednice, Bosne i Hercegovine ili iz jedne od zemalja ili teritorija navedenih u članu 3.i 4.da li ispunjavaju uslove iz ovog protokola. Iz svega navedenog nedvojbeno proizilazi da nije teret dokazivanja samo na tužitelju kao uvozniku, nego i na tuženom, koji je po Protokolu uz Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju, da zatraži od zemlje izvoznice da izvrši kontrolu izvezene robe, putem inspekcijskog nadzora računa ili bilo koju drugu provjeru, kako bi se utvrdilo da li je izvezena roba proizvedena u Zajednici, odnosno da li izvezena roba po svom sastavu ispunjava uslove povlaštenog tj. preferencijalnog statusa, odnosno da li je proizvedena u članicama Zajednice.
Zakonom o carinskoj politici BiH je propisano da, u situaciji kada se preferencijalni status robe utvrđuje na temelju sistema administrativne saradnje u koji su uključeni organi druge zemlje, izdavanje uvjerenja od strane tih organa, ako se pokaže netačnim, predstavlja pogrešku koja se objektivno nije mogla otkriti. Međutim, izdavanje netačnog uvjerenja ne predstavlja pogrešku kada se uvjerenje temelji na netočnom prikazivanju činjenica od strane izvoznika, osim kada je očigledno da su organi koji su ga izdali znali ili su trebali znati da roba nije ispunila zahtjeve propisane za pravo na preferencijalno postupanje. Osoba koja podliježe obavezi plaćanja može se braniti time da je postupala u dobroj namjeri kada može dokazati da je za vrijeme tih trgovinskih radnji vodila računa o tomu da svi uvjeti za preferencijalno postupanje budu ispoštovani. Osoba koja podliježe obavezi plaćanja, međutim, ne može se braniti time da je postupala u dobroj namjeri, ako je u Službenom glasniku objavljeno da postoje osnovi sumnje u vezi s pravilnom primjenom preferencijalnih aranžmana od strane zemlje korisnice
Ovo sudsko vijeće razmatralo pravno shvatanje Evropskog suda pravde u predmetu broj C- 47/16 16.03.2017. godine, u kojem se Sud bavio pitanjem primjene odredbe člana 220. stav 2. tačka b) Uredbe Vijeća (EEZ) br. 2913/92 od 12. oktobra 1992.godine o Carinskom zakoniku zajednice, odnosno, dao odgovor na pitanje da li se uvoznik, može pozivati na legitimno očekivanje na temelju navedene odredbe Carinskog zakonika zajednice, a kako bi osporio naknadnu naplatu uvoznih dažbina ističući dobru vjeru. Razmatrajući okolnosti konkretnog slučaja povodom spora nastalog između Poreske uprave Latvije i društva Veloserviss SIA u vezi sa naplatom uvoznih carina i PDV-a sa zateznim kamatama, Evropski sud pravde je mišljenja da se temeljem citirane odredbe uvoznik može pozivati na legitimno očekivanje, i to samo ako su ispunjena 3 kumulativna uslova. Prvi uslov je da carina nije naplaćena zato
što su nadležni organi počinili grešku, zatim da je greška takva da je osoba u razumnoj vjeri razumno nije mogla uočiti i konačno da je osoba poštovala sve odredbe na snazi u pogledu svoje carinske deklaracije. U okolnostima konkretnog slučaja, zaključuje Evropski sud pravde, je načelno na carinskim organima države uvoza da dokažu, pomoću dodatnih dokaza, da se to što su carinska tijela države izvoza izdala netačnu potvrdu o porijeklu može pripisati tome što je izvoznik netačno predočio činjenice. Međutim, kada carinski organi države uvoza nisu u mogućnosti podnijeti navedeni dokaz, na uvozniku je, ako je to potrebno, da dokaže da je potvrda donesena na osnovu tačnog prikazivanja činjenica od strane izvoznika. Dakle, u navedenoj presudi Sud je zauzeo stanovište da je teret dokazivanja podijeljen između carinskih organa države uvoza i uvoznika, na način da je, u pravilu teret dokazivanja na carinskim organima da je izvoznik pogriješio prilikom izdavanju Uvjerenja o kretanju EUR 1. Tek u situaciji ako carinski organi to ne mogu dokazati, a posebno, ako se radi o nepažnji koja se može pripisati izvozniku, onda je na uvozniku, ako je to potrebno, da dokaže da je potvrda donesena na temelju tačnog prikazivanja činjenica od strane izvoznika.
(Presuda Vijeća za upravne sporove Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 032842 19 U od 15.10.2020. godine)