Stručni članciPRAVA DIONIČARA U DIONIČKOM DRUŠTVU I PRAVA OSNIVAČA U DRUŠTVU SA OGRANIČENOM ODGOVRONOŠĆU U BiH

U praksi koja se odnosi na primjenu Zakona o privrednim društvima iz oblasti osnivanja privrednih društava, veoma često se susrećemo sa pitanjima zainteresovanih osnivača: koji oblik pravnog društva bi bilo poželjno osnovati? Ako posmatramo praksu možemo zaključiti da najzastupljenija dva oblika privrednih društava su dionička društva i društva sa ograničenom odgovornošću (d.o.o.), prilikom čega bih dao prednost ovim drugim pravnim subjektima. Međutim, u svojoj praksi u skorije vrijeme sam se susreo sa kontinuiranim zahtjevima osnivača o mogućnosti istupanja iz privrednih društava, a što me ponukalo da napišem ovaj članak. Prvi zahtjev je bio od fizičkog lica koje je udjeličar u d.o.o., a drugi zahtjev je bio od fizičkih lica koji su dioničari u jednom dosta složenom i profitabilnom dioničkom društvu. I jedan i drugi zahtjev se odnosio na nezadovoljstvo koje se ogledalo u obliku da dioničari odnosno osnivači nemaju bilo kakvog materijalnog interesa odnosno materijalne koristi od svojih dionica ili svojih udjela. Da bi se na kvalitetan način razriješio i obrazložio ovaj pravni odnos i ova pravna problematika, bilo bi potrebno u kratkim crtama izanalizirati šta je to dioničko društvo i koja je osnovna svrha i osobenost ovakvih privrednih društava. Zakon o privrednim društvima je regulisao i odredio da dioničko društvo mogu osnovati jedno ili više fizičkih lica. Sam koncept osnivanja dioničkog društva govori da osnivanjem ovog složenog pravnog subjekta uloga osnivača se pretvara u dioničare. Nećemo duboko ulaziti u ovaj problem i postupak osnivanja ovih privrednih društava, ali ćemo samo reći da kad se donese odluka o osnivanju tada se ugovorno određuje broj dionica, njihov oblik i vrijednost. Nakon što se ugovorom odredi ovo bitno pravno pitanje, tada osnivači odlučuju da li će oni kupiti sve dionice ili će dio dionica dati u javnu dražbu. Sama ta činjenica pokazuje da osnivači nakon kupovine dionica društva koje osnivaju postaju dioničari odnosno postaju vlasnici tih dionica. Sama struktura i mehanizam fukncionisanja dioničkih društava je mnogo složeniji od drugih privrednih subjekata, ali ta složenost ide u smjeru da dioničari realno u privrednom sistemu BiH ostvaruju malu ili gotovo nikakvu korist. Postavlja se pitanje koje pravo jedan dioničar ima u dioničkom društvu? Slobodno mogu reći da jedino grupa većinskih dioničara preko 51% može profitirati i to na način da oni svojim glasovima postavljaju sebi odane ljude u nadzorne odbore, u revizorske odbore i druge strukture ovog pravnog subjekta. Naravno osnovni motiv osnivanja bilo kojeg privrednog subjekta je profit. Profit u dioničkom društvu se ostvaruje isključivo kroz dobit koja se ostvari u takvom pravnom subjektu. Međutim uloga skupštine dioničkog društva nije samo da imenuje organe upravljanja, već kroz skupštinu i druge organe se direktno ili indirektno upravlja sa dionicama.

 

Nerijetko dionička društva raspisuju odnosno emitiraju nove dionice, kupuju druga privredna društva, spajaju se sa drugim privrednim društvima, i naravno na kraju diktiraju vrijednost dionice. Sve su to izuzetno složeni ekonomski parametri koji ni u kojem slučaju ne idu u korist manjinskih dioničara. Jedino većinski dioničari u jednom dioničkom društvu mogu dikitrati sve ove ekonomske procese na način da bi ostvarili neke druge ekonomske koristi koje se ne ogledaju isključivo kroz dividendu. Dividenda, kako se to naziva u dioničkom društvu se može ostvarivati kroz jednu posebnu vrstu dionica a to su tzv. prioritetne dionice. U dioničkom društvu razlikujemo dvije vrste dionica koje su u praksi najčešće primijenjene a to su upravljačke i prioritetne. Većinski dioničari da bi zadržali strukturu upravljanja, da bi ev potigli veći finansijski efekat kroz emisiju dionica posežu za emisiju prioritetnih dionica koje im Zakon o privrednim društvima dozvoljava do određenog procenta. U biti prioritetne dionice se otkupljuju za određenu kupoprodajnu cijenu gdje dioničko društvo dolazi do svježeg kapitala, sa tim dioničarima se zaključuje ugovor o dividendi koja nema promjenjivi karakter i ne zavisi od poslovanja društva. Sa ekonomskog aspekta prioritetne dionice za privredno društvo nisu isplative ali za interesime većinskih dioničara jesu. Većinski dioničar dolazi do svježeg kapitala, zadržava upravljačku strukturu kroz postojeće upravljačke dionice. U daljim postupcima većinski dioničari kroz različite odluke, a kad cijene da se stvorila mogućnost, prioritetne dionice pretvaraju u upravljačke, stavljaju na tržište u onom broju u kojem mogu kuptii većinske pakete i na taj način unoseći svježi kapital dolaze do većinskog paketa upravljačkih dionica i na kraju do kapitala.

Ako posmatramo činjenicu da je većinski paket 51% dionica onda je realno postaviti pitanje koji su ekonomski interesi 49% dioničara koji imaju manjinska prava. Onih 49% dioničara u pravilu ne učestvuju u upravljačkoj strukturi i njihova prava kroz odredbe Zakona o privrednim društvima su jako minimizirana. Oni isključivo zavise od odluke većinskih dioničara gdje u pravilu zbog raznih mahinacija privredna društva ne ostvaruju dobiti a vrijednost dionice obično pada ispod nominalne vrijednosti. Kada se u takvim situacijama pojavi dioničar sa pitanjem za svoju svoju pravnu zaštitu, veoma teško mu pada kada mu se objasni da njegova prava su veoma sužena. U praksi prvo pitanje koje postavljajju jeste: „a šta je sa zaštitom prava manjinskih dioničara?“ Kao što smo naprijed rekli dioničari učestvuju u radu skupštine i to je jedino ono što manjinski dioničar ima uvida u poslovanju društva. Zakon je rekao i nabrojao taksativno obaveze društva koje je dužno da manjinskom ili bilo kojem drugom dioničaru dostavi na uvid svu traženu dokumentaciju za poslovanje, ugovore i sl. Ukoliko mu se ne udovolji takvom zahtejvu dioničko društvo je sankcionisano. Međutim, postavlja se pitanje šta ima od tog dioničar što će izvršiti uvid u poslovanje? Po mom mišljenju nema nikakvu ulogu, s obzirom da sve vezano za poslovanje društva, poslovne odluke, politiku društva, kvalitet, vrijednost i broj dionica određuje skupština u kojoj taj manjinski dioničar nema bilo kakva prava. Zakon o privrednim društvima je dao mogućnost da se poništava skupštinska odluka ali samo u situaciji ako dioničar nije blagovremeno obaviješten o skupštini ni u precedurama propisanim zakonom ili ako je istakao prigovor prilikom glasanja a ta odluka usvojena. Naravno pitanje je koliko je u interesu manjinskog dioničara da poništava određene odluke koje će u konačnici biti usvojene na ovakav ili onakav način, kada dioničar iskaže svoje nezadovoljstvo drugo pitanje koje psotavlja jeste: „kako ja mogu istupiti iz dioničkog društva? „ Odgovor je nikako, jer dioničar nema mogućnost istupanja i sva njegova prava može ostvariti kroz prodaju svojih dionica ponudom ostalim dioničarima a i samo dioničko društvo može kupiti dionice. Sad se postavlja dodatno pitanje: „po kojoj cijeni prodaje dionice i da li cijena dionica ima bilo kakve veze sa vrijednošću dioničkog društva?“ Odgovor je: nema, i odgovor je da vrijednost dionice je ustvari nominalna vrijednost koju je utvrdila skupština društva u prosječnoj vrijednosti zadnjih 10 godina. Znači manjinski dioničari koji žele da napuste dioničko društvo može prodati dionice po diktiranoj cijeni a njegove dionice nemaju bilo kakve veze sa ekonomskom tržišnom vrijednosti dioničkog društva.

 

S obzirom da sam lično dioničar u određenom dioničkom društvu ovim putem, a u ime svih manjinskih dioničara izražavam nezadovljstvo odredbama Zakonoa o privrednim društvima gdje je u toj mjeri destimulisao dioničare da nemaju bilo kakvog interesa da učestvuju u takvim pravnim subjektima. Moram reći da se radi o izuzetno velikim novčanim sumama obzirom da veća dionička društva emitiraju dionice u milionskim iznosima pa kad od tog uzmemo vrijednost 49% vidjet ćemo da to dioničko društvo u korist većine upravlja cjelokupnim kapitalom a da pri tome manjinski dioničari apsolutno ne mogu uticati na krucijalne odluke. Samo ću navesti jedan primjer gdje manjinski dioničari su doživjeli ogromnu materijalnu štetu a da pri tome za tu štetu niko nije odgovarao, niti će. Naime, jedno dioničko društvo je odlučilo da kupi drugo dioničko društvo i naravno takve odluke su donesene kroz skupštinu od strane većinskih dioničara. Nalaz revizora, za koji odgovorno tvrdim da je diktiran u 90% slučajeva, je utvrdio da dionice jednog dioničkog društva koje je realno 10 puta manje od drugog su vrijednije 10 puta. To u prevodu znači da dioničari u drugom pravnom subjektu čije su dionice obezvrijeđene u postupku spajanja su izgubili vrijednost 10 puta. Ako su dionice vrijedile 100 KM one su prilikom spajanja odnosno pripajanja jednog društva drugom dobile vrijednost 10 KM, tako da ti dioničari koji su imali 10.000,00 KM u novo formiranom pravnom subjektu su dobili 1000,00 KM. Šteta je očigledna i evidentna. Kada manjinski dioničar postavi pitanje svoje štete, dostave mu se odluke skupštine, te dobije odgovor da je sva prava mogao ostvarivati kroz skupštinsku odluku. Naravno da je to netačno i da je to besmisleno a sa druge strane zakon nije utvrdio pravovremenu pravnu zaštitu manjinskih dioničara. U njemačkom zakonodavstvu svaku štetu koju manjinski dioničar pretrpi koja je dokazana nadoknađuje to privredno društvo. U našem zakonodavstvu zakon ne poznaje termin štete koja se nanosi manjinskom dioničaru jer manjinski dioničari uopće ili u veoma malom obimu su tretirani ovim zakonskim propisom.

S obzirom da ne želim opterećavati ovaj tekst previše komentarima društva sa ograničenom odgovornošću u nastavku ovog teksta ću obraditi pravo osnivača u d.o.o. te time dokazati činjenicu da prava osnivača u dioničkom društvu su u mnogome više zaštićena od prava dioničara u dioničkom društvu.

Društvo sa ograničenom odgovornišću je mnogo jednostavniji oblik osnivanja privrednih društava od bilo koji drugih. Sama riječ govori da odgovornost osnivača je ograničena u odnosu na obaveze društva koje se preuzimaju u ovom pravnom subjektu. Osnivači u pravnom prometu društva prema trećim licima odgovaraju do visine osnivačkog udjela. Ovo društvo može osnivati jedno lice bilo fizičko ili pravno, ali isto tako društvo može osnovati i više lica. Ukoliko društvo osniva jedan osnivač ono se osniva Odlukom jednog osnivača. Ono što sam u praksi primjetio je da mnogi klijenti neznaju da osnivački akti društava ne moraju biti sačinjeni kod notara. Notari namjerno ne ukazuju na te promjene propisa koji se odnose na upisu u sudski registar, jer vjerovatno time gube značajna novčana sredstva koja se izdvajaju za sačinjavanje ovih osnivačkih akata. Znači, možemo zaključiti da osnivačke akte mogu sačiniti i osnivači kao i druga stručna lica, stim da se potpisi osnivača moraju ovjeriti ili kod notara ili kod nadležne službe općine. Osim osnivačkih akata moraju je ovjeriti i potrebne izjave kao i obrasci koji se predaju na sud. Nije nam cilj da ovim radom objašnjavamo sam postupak registracije, ali smatramo za potrebnim napomenuti određene stvari koje se mogu ticati naših čitatelja koji redovno prate i konzumiraju naše radove. Minimalni osnivački ulog kod ovog oblika društva iznosi od 1000 KM pa dalje bez bilo kakvog ograničenja. Iz naše prakse smatramo da osnivački ulozi trebaju biti što veći, jer to svakako olakšava rad i poslovanje tog privednog subjekta.

 

Kada su osnivač ili više osnivača osnovali ovaj oblik društva, postavlje se pitanje: šta oni dobijaju osnivanjem ovog privrednog društva? Kada smo u prethodnom radu obrađivali dioinička društva rekli smo da dioničar stiče pravo na dionice, pravao učešća u radu skupštine i pravo na dividendu. Rekli smo da samo većinski dioničari donose ključne odluke, jer tako funkcioniše skupština dioničara, a da manjinski dioničari u praksi samo učestvuju u osnivanju društva, radu skupštine, ali praktično nemaju bilo kakvog drugog interesa u tom društvu. Oni mogu prodati svoje dionice po cjeni dionice koju opet diktiraju većinski dioničari. Većinski dioničari postavljaju i svoje organe upravljanja i rukovođenja i sasvim jasno diktiraju rad i poslovanja društva. Ako žele da napuste društvo oni mogu prodati svoje dionice bez obzira u kojoj vrijednosti društva se radi.

Kakvo je stanje u društvima sa ograničenom odgovornošću?

Osnivač ovog oblika društva postaje osnivač-udjeličar sa procentom u kojem je učestvovao u osnivačkom ulogu. U sudskom registru se jasno navodi koliki je njegov osnivački ulog i on mora biti iskazan u tačnim procentima. Onoliko koliko je njegov procenat on učestvuje u upravljanju društvom. Društvo funkcioniše na način da mora imati skupštinu i upravu društa. Za razliku od dioničkog društva ovo društvo ne mora imati nadzorni odbor niti mora imati odbor za reviziju. Postoji samo jedna situacija kada ovaj oblik mora imati upravni odbor i odbor za reviziju, a to je kada je u pitanju javno preduzeće osnovano u obliku društva sa ograničenom odgovornošću. Tada se primenjuje Zakon o javnim preduzećima kao lex specijalis. Međutim, to ne isključuje pravo osnivača da u svojim osnivačkim aktima predvide i ove organe upravljanja.

Skupština ovog društva također funkcioniše na način da je sačinjavaju osnivači i da njihovo pravo glasa je procenat njegovog osnivačkog udjela. To znači da manjinski osnivači ne mogu uticati na odluke koje se donose većinom glasova. Zato je jako bitno da manjinski osnivači prilikom osnivanja društva obrate pažnju na zašitu svojih prava. Najbolja je zaštita da se predvidi da odluke od krucijalnog značaja, a koje se recimo odnose na poslovanje društva, prodaja imovine, velika kreditna zaduženja i sl. se donse konsenzusom osnivača bez obzira na visinu osnivačkih udjela. Ja sam u praksi imao primjer da su osnivači ugovorili sasvim drugačiji omjer podjele dobiti nego je to stvarnim omjerom udjela. Zakon je propisao da se dobit dijeli srazmjerno udjelima mada se ne isključuje da osnivačkim aktom omjer bude i drugačije uređen. To znači da osnivački akt odnosno Statut društva, koje društvo mora donijet i roku od 60 dana od dana osnivanja, ne smije biti samo forma koju sačinjavaju notari, advokati ili neka treća lica, već osnivački akt kojim se stvarno uređuju odnosi u društvu. Osnovna razlika između osnivača i dioničara je da dioničar postaje vlasnik dionice, a osnivač postaje vlasnik ili suvlasnik dijela društva. To je ogromna razlika koja će se tek vidjeti u postupcima koji se dešavaju nakon što društvo bude osnovano i nakon što se jave različiti interesi.

Šta se dešava kada je društvo osnovano i osnivači nisu zadovoljni svojim statusima bilo manjinski ili većinski osnivači?

Ukoliko neki od osnivača želi da prenese svoje udjele na treće lice on mora imati saglasnost društva za takav prenos. Drugi suosnivači imaju prava preče kupnje udjela. Ono što treba napomenuti jeste da osnivač svoje udjele prodaje prema tržišnoj vrijednosti dijela društva. Tržišna vrijednost se utvrđuje na način da se procjeni vrijdnost sve imovine društva, njenih obaveza i prava, pa se na temelju toga sačini i vrijednost društva, odnosno procentualna vrijednost osnivačkog udjela. Zakon propisuje i situaciju da se član društva može isključiti iz društva, ali također daje mogućnost i osnivaču da on sam istupi iz društva. Ugovorom ili statutom se uređuje kada neki član može biti isključen iz društva. Ukoliko se jave te okolnosti onda se pokreće njegovo isključenje. Odluku donosi društvo, a isključeni član ima pravo pobijati odluku u roku od 30 dana pred nadležnim sudom.

 

Istupanje je situacija kada član društva nema interesa da dalje sudjeluje u radu društva. Zakon je jasno propisao uvjete istupanja, pa je naveo da član može tražiti istupanje ako su mu uprava ili ostali članovi društva nanijeli štetu, ili je spriječen da ispunjava svoje obaveze ili mu društvo nameće nesrazmjerne obaveze. Kao primjer da je spriječen da obavlja svoje obaveze je recimo njegova ozbiljna bolest, ali ako društvo recimo bez njegovog znanja održava skupštine, usvaja finansijske izvještaje ili donosi odluke koje su na štetu osnivača. Osnivač istupanje može tražiti isključivo sudskom odlukom. I u slučaju isključenja i u slučaju istupanja osnivač ima pravo na naknadu tržišne vrijednosti svog osnivačkog udjela. Štetu isplaćuje društvo iz svoje imovine.

Iz svega rečenog jasno se zaključuje da osnivači imaju pravičniju zaštitu od dioničara. Dioničko društvo je takav oblik društva da bez obzira što se radi o privatnom kapitalu, država kroz svoje komisije i registre kruto kontroliše promet dionica i to obično na štetu manjiskih dioničara. Malo je dioničkih društava u BiH koje isplaćuju dividendu dioničarima i obično oni postaju svrha sami sebi, a u korist većinskih dioničara.

 

Autor: poduzetnice.ba

Placeholder image
Bosna i Hercegovina
info@anwalt-bih.de

Copyright © Anwalt Bosna i Hercegovina 2020 / 2021