Stručni članciPPU, Minister of Justice and Equality v PF

PPU, Minister of Justice and Equality v PF

 

 

 

Presuda Suda pravde Evropske unije

 

 

 

u spojenim predmetima br. C-508/18 i C-82/19 PPU, Minister of Justice and Equality v PF, presuda od 27. maja 2019. godine

 

PRESUDA SUDA PRAVDE EU (Veliko veće)

 

 

 

 

  1. maj 2019. (*1)

 

 

 

 

(Zahtev za prethodno odlučivanje – Hitni prethodni postupak – Policijska i pra- vosudna saradnja u krivičnim stvarima – Evropski nalog za hapšenje – Okvirna odluka 2002/584/JHA – Član 6 stav 1 – Pojam „pravosudnog organa koji izdaje nalog za hapšenje” – Evropski nalog za hapšenje koji izdaje javno tužilaštvo u državi članici – Pravni položaj – Da li postoji odnos podređenosti prema organu izvršne vlasti – Nadležnost Ministarstva pravde da izda uputstvo u konkretnom predmetu – Nepostojanje garancije nezavisnosti)

 

U spojenim predmetima C-508/18 i C-82/19 PPU,

 

ZAHTEV za prethodno odlučivanje prema članu 267 UFEU koji je uputio Vrhov- ni sud Irske (Supreme Court) na osnovu svoje odluke od 31. jula 2018, a koji je Sud pravde dobio 6. avgusta 2018. i zahtev od Visokog suda Irske (High Court) upućen na osnovu odluke od 4. februara 2019, a koji je Sud dobio 5. februara 2019, u postupcima koji se odnose na izvršenje evropskih naloga za hapšenje koji su izdati protiv

 

OG (C-508/18),

PI (C-82/19 PPU),

 

SUD PRAVDE (Veliko veće),

 

u sastavu: K. Lenerts (Lenaerts), predsednik, R. Silva de Lapuerta, potpredsed- nik, A. Arabadžijev (Arabadjiev), A. Prehal (Prechal), M. Vilaras, T. fon Danvic (von Danwitz), K. Toader (C. Toader), F. Biltgen, K. Jirime (Jürimäe) (izvestilac) i K. Li- kurgos (C. Lycourgos), predsednici veća, L. Baj Larsen (Bay Larsen), M. Safjan, D. Švabi (Šváby), S. Rodin i I. Jarukaitis, sudije,

 

opšti pravozastupnik: M. Kampos Sančez-Bordona (Campos Sánchez-Bordona), sekretar: L. Hjuit (Hewlett), glavni administrator,

 

uzimajući u obzir zahtev Visokog suda (High Court) od 4. februara 2019, koji je Sud pravde primio 5. februara 2019, da se o prethodnom pitanju u predmetu C-82/19 PPU rešava po hitnom postupku shodno članu 107 Poslovnika Suda,

 

uzimajući u obzir odluku Četvrtog veća o prihvatanju tog zahteva donetu 14. februara 2019,

uzimajući u obzir pismeni postupak i posle sednice održane 26. marta 2019, razmotrivši izjave koje su podneli:

  • za OG – Lolor (E. Lawlor), advokat (Barrister-at-Law), i R. Lejsi (Lacey),

viši savetnik, prema uputstvima M. Moran, advokata (solicitor),

  • za PI, D. Redmond, advokat i Manro (Munro), viši savetnik, prema uputstvu koje je dao I. King (E. King), advokat (socilitor),
  • za ministra pravde i jednakosti Dž. Kveini, Braun, Dž. Hodž i A. Džojs (J. Quaney, M. Browne, G. Hodge and A. Joyce) u svojstvu zastupnika i B.
  1. Vord, A. Hanrahan, Dž. Benson (B. M. Ward, A. Hanrahan, J. Benson) advokati – Barristers-at-Law i P. Karol (P. Caroll), viši savetnik,
  • za Vladu Danske, P. L. Ngo i J. Niman-Lindegren (J. Nymann-Linde- gren) u svojstvu zastupnika,
  • za Vladu Nemačke na samom početku T. Hence, J. Meler, Helman i A. Berg (T. Henze, J. Möller, M. Hellmann) u svojstvu zastupnika, a naknad- no M. Helman, J. Meler i A. Berg, u svojstvu zastupnika,
  • za Vladu Francuske D. Kolas, D. Diboa i E. de Mustije (D. Colas, D. Dubois and E. de Moustier), u svojstvu zastupnika,
  • za Vladu Italije, Đ. Palmijeri ( Palmieri) u svojstvu zastupnika i S. Farači (S. Faraci), državni tužilac (avvocato dello Stato),
  • za Vladu Litvanije V. Vasiliauskiene, J. Prasauskiene, Taluntite i R. Kra- sukajte (V. Vasiliauskienė, J. Prasauskienė, G. Taluntytė and R. Krasuckai- tė), u svojstvu zastupnika,
  • za Vladu Mađarske, Z. Feher i Z. Vagner (M. Z. Fehér i Z. Wagner), u svojstvu zastupnika,
  • za Vladu Holandije, K. Bulterman i J. Lanher (J. Langer), u svojstvu zastupnika,
  • za Vladu Austrije, Hese, K. Ibili i J. Šmol (G. Hesse, J. Schmoll) u svoj- stvu zastupnika,

 

  • za vladu Poljske B. Majčina (B. Majczyna), u svojstvu zastupnika,

 

  • za Evropsku komisiju Trosters, J. Tomkin i S. Grinhajd (R. Troosters, J. Tomkin and S. Grünheid), u svojstvu zastupnika,

 

pošto je saslušao mišljenje opšteg pravozastupnika na sednici od 30. aprila 2019,

 

donosi sledeću

 

Presudu

 

  1. Ovi zahtevi za prethodno odlučivanje odnose se na tumačenje člana 6 stav 1 Okvirne odluke Saveta 2002/584/JHA, od juna 2002, o evropskom nalo- gu za hapšenje i postupku predaje između država članica (OJ 2002 L 190, str. 1), koja je izmenjena i dopunjena Okvirnom odlukom Saveta 2009/299/JHA, od 26. februara 2009. (OJ 2009 L 81, str. 24) (u daljem tekstu: Okvirna odluka 2002/584).

 

  1. Zahtevi su poslati u okviru postupaka u Irskoj u vezi sa izvršenjem dva evrop- ska naloga za hapšenje od kojih je jedan u predmetu C-508/18 13. maja izdalo javno tužilaštvo pokrajinskog suda u Libeku, (Nemačka) (Staatsanwaltsc haft bei dem Landgericht Lübeck) (u daljem tekstu: Javno tužilaštvo u Libeku) radi krivičnog gonjenja OG i drugog koji je u predmetu C-82/19 PPU 15. marta 2018. izdalo javno tužilaštvo u Cvikauu, u Nemačkoj (Staatsanwaltschaft Zwickau) (u daljem tekstu: javno tužilaštvo u Cvikauu) radi krivičnog gonjenja PI.

 

Pravni kontekst Pravo Evropske unije

  1. U Preambuli Okvirne odluke 2002/584 tačke 5, 6, 8 i 10 glase:

„(5) Cilj Unije da postane područje slobode, bezbednosti i pravde vodi ka ukidanju izruče- nja između država članica i njegovoj zameni sistemom predaje lica između pravosudnih organa. Dalje, uvođenje novog pojednostavljenog sistema predaje osuđenih ili osumnji- čenih lica radi izvršenja presuda ili krivičnog gonjenja omogućuje da se otklone složeno- sti i potencijal za kašnjenje koji je svojstven sadašnjem postupku izručenja. Tradicionalne odnose saradnje koji su do sada preovladavali između država članica treba zameniti si- stemom slobodnog protoka sudskih odluka u krivičnim stvarima, što će obuhvatiti kako odluke koje se donose pre izricanja kazne tako i pravnosnažne odluke u prostoru slobode, bezbednosti i pravde.

  • Evropski nalog za hapšenje predviđen ovom okvirnom odlukom prva je konkretna mera u oblasti krivičnog prava kojom se primenjuje načelo uzajamnog priznavanja koje Evropski savet smatra ’kamenom-temeljcem’ pravosudne saradnje.

(8) Odluke o izvršenju evropskog naloga za hapšenje moraju biti podložne dovoljnim kon- trolama, što znači da sudska vlast države članice u kojoj je traženo lice uhapšeno treba da donese odluku o predaji tog lica.

 

(10) Mehanizam evropskog naloga za hapšenje zasniva se na visokom nivou poverenja među državama članicama. Primena tog mehanizma može se suspendovati samo ako neka država članica teško i neprekidno krši načela iz člana 6 stav 1 [UEU] o čemu odlučuje Savet shodno članu 7 stav 1 [UEU] uz posledice naznačene u članu 7 stav 2 [UEU].”

 

  1. Član 1 Okvirne odluke 2002/584, pod naslovom „Definicija evropskog nalo- ga za hapšenje i obaveza da se on izvrši”, glasi:

„1. Evropski nalog za hapšenje je sudska odluka koju izdaje država članica da druga država članica uhapsi i preda traženo lice radi sprovođenja krivičnog gonjenja, izvršenja kazne zatvora ili naloga za lišenje slobode.

  1. Države članice izvršavaju svaki evropski nalog za hapšenje na osnovu načela uzaja- mnog priznanja i u skladu sa odredbama ove okvirne odluke.
  2. Ova okvirna odluka ne menja obavezu da se poštuju osnovna prava i osnovna pravna načela iz članu 6 [UEU].”

 

  1. Članovima 3, 4 i 4a Okvirne odluke 2002/584 utvrđuju se osnovi za oba- vezno ili moguće neizvršenje evropskog naloga za hapšenje. Član 5 Okvirne odluke utvrđuje jemstva koja treba da pruži država članica izdavalac naloga u određenim slučajevima.

 

  1. Član 6 Okvirne odluke 2002/584, pod naslovom „Određivanje nadležnih pravosudnih organa”, glasi:

„1. Pravosudni organ koji izdaje nalog za hapšenje je pravosudni organ države članice koja izdaje nalog za hapšenje, nadležan za izdavanje evropskog naloga za hapšenje u skladu s pravom te države.

  1. Pravosudni organ izvršenja je pravosudni organ države članice izvršenja nadležan za izvršenje evropskog naloga za hapšenje u skladu s pravom te države.
  2. Svaka država članica obaveštava Generalni sekretarijat Saveta o nadležnom pravosud- nom organu prema svom unutrašnjem pravu.”

 

Irsko pravo

 

  1. Irskim zakonom o evropskom nalogu za hapšenje (Irish European Arrest Warrant Act) iz 2003. godine, u verziji koja je merodavna za glavne postupke (u daljem tekstu: Zakon o evropskom nalogu za hapšenje) Okvirna odluka 2002/584 preneta je u irski pravni sist Član 2 stav 1 podstav 1 Zakona o evropskom nalogu za hapšenje glasi:

„’Pravosudni organ’ označava sudiju, ili drugo lice koje je prema zakonu države članice ovlašćeno da obavlja funkcije koje su istovetne ili slične funkcijama koje na osnovu člana 33 može da obavlja sud u državi.”

  1. Član 20 Zakona o evropskom nalogu za hapšenje glasi:

„(1) U postupcima na koje se primenjuje ovaj zakon, Visoki sud može, ako smatra da do- kumentacija ili informacije koje su mu dostavljene nisu dovoljni da mu omoguće da izvrši

 

dužnost na osnovu ovog zakona, da zatraži od pravosudnog organa koji je izdao nalog za hapšenje ili države koja je taj nalog izdala, zavisno od situacije, da mu dostavi tu dodatnu dokumentaciju ili informacije kako ih on odredi, u roku koji odredi.

(2) Centralno telo države može, ako smatra da dokumentacija ili informacije koje su mu dostavljene nisu dovoljne da njemu ili Visokom sudu omoguće da obave funkciju na osnovu ovog zakona, da zatraži od pravosudnog organa koji je izdao nalog za hapšenje ili države koja ga je izdala, zavisno od situacije, da mu dostavi tu dodatnu dokumentaciju ili informacije, kako ih on odredi i u roku koji on odredi…”

 

 

Nemačko pravo

 

  1. Prema članu 146 Zakona o organizaciji sudova (Gerichtsverfassungsgesetz, u daljem tekstu: GVG):

„Pripadnici državnog tužilaštva moraju da postupaju u skladu sa službenim uputstvima svojih pretpostavljenih.”

 

  1. Član 147 GVG glasi:

„Pravo da nadziru i izdaju uputstva imaju:

  1. Savezni ministar pravde i zaštite potrošača (Bundesminister der Justiz und für Verbrauc- herschutz) u odnosu na saveznog državnog tužioca i savezne tužioce;
  2. Sudska uprava savezne države (Landesjustizverwaltung) u odnosu na sve pripadnike jav- nog tužilaštva u saveznoj državi o kojoj je reč;
  3. najviše rangirani funkcioner javnog tužilaštva pri visokim zemaljskim sudovima sudovi- ma i zemaljskim sudovima u odnosu na sve zaposlene u javnom tužilaštvu nadležnom za sudsko područje o kome je reč.”

Sporovi  u  glavnim  postupcima  i  pitanja  upućena  na  prethodno odlučivanje

 

Predmet C-508/18

 

  1. OG je državljanin Litvanije, koji boravi u Irskoj. Njegova predaja je zatražena
  2. maja 2016. godine u okviru izvršenja evropskog naloga za hapšenje koje je izdalo Javno tužilaštvo u Libeku radi krivičnog gonjenja za krivično delo koje je OG navodno izvršio 1995. godine, a koje je to tužilaštvo kvalifikovalo kao

„ubistvo i nanošenje teških telesnih povreda”.

 

  1. OG je pred Visokim sudom osporio valjanost tog evropskog naloga za hap- šenje pozivajući se, između ostalog, na činjenicu da javno tužilaštvo u Libeku nije „pravosudni organ” u smislu člana 6 stav 1 Okvirne odluke 2002/584.

 

  1. U prilog svojoj tvrdnji tvrdnju, OG se pozvao na pravno mišljenje jednog nemačkog advokata iz koga, između ostalog, proizilazi da javno tužilaštvo u

 

nemačkom pravnom poretku ne uživa samostalni ili nezavisni položaj suda, već je deo upravne hijerarhije na čijem je vrhu ministar pravde, pa stoga po- stoji opasnost od političkog uplitanja u postupke predaje lica. Osim toga, jav- no tužilaštvo nije sudski organ koji je nadležan da izda nalog za pritvaranje ili hapšenje bilo kog lica osim u izuzetnim okolnostima. Ta ovlašćenja ima samo sudija ili sud. Javno tužilaštvo je nadležno za izvršenje domaćeg naloga za hap- šenje koje izda neki sudija ili sud, i po potrebi izdavanjem evropskog naloga za hapšenje. Shodno tome, u izdavanju evropskog naloga za hapšenje protiv OG nije učestvovao pravosudni organ, kako to nalaže član 6 stav 1 Okvirne odluke 2002/584.

 

  1. U takvim okolnostima, Visoki sud je tražio dodatne informacije od Jav- nog tužilaštva u Libeku, preko Centralnog tela u Irskoj, o dokazima koje je OG podneo u vezi s tim da li javno tužilaštvo ima svojstvo „pravosudnog organa”, imajući pre svega na umu presudu od novembra 2016. godine, Poltorak (C-452/16 PPU, EU:C:2016:858) i presudu od 10. novembra 2016. godine, Özçelik (C-453/16 PPU, EU:C:2016:860).

 

  1. Javno tužilaštvo u Libeku je na taj zahtev odgovorilo decembra 2016. godine i saopštilo da je prema nemačkom unutrašnjem pravu javno tužilaštvo deo krivičnopravnog sistema (kao i nacionalni sudovi) odgovoran za gonjenje učinilaca krivičnih dela, kao i za učestvovanje u krivičnim postupcima. Njegova uloga je, između ostalog, da obezbedi zakonito, objektivno i valjano sprovo- đenje istraga. Javno tužilaštvo priprema uslove za ostvarivanje sudske vlasti i izvršava sudske odluke. Javno tužilaštvo ima pravo da pokreće istrage, dok sudovi to pravo nemaju.

 

  1. Što se tiče odnosa koji ima sa ministrom pravde Savezne Pokrajine Šelzvik-Holštajn (Schleswig-Holsteinischer Minister für Justiz), Javno tužilaštvo u Libeku je saopštilo da ministar nema ovlašćenje da mu izdaje uputstv Tuži- laštvo je dodalo da prema unutrašnjem pravu jedino glavni tužilac Savezne Pokrajine Šlezvig-Holštajn pri Višem pokrajinskom sudu (Staatsanwaltschaft beim Schleswig-Holsteinischen Oberlandesgericht) ima pravo da izdaje uput- stva prvom tužiocu Tužilaštva u Libeku (Leitender Oberstaatsanwalt der Staat- sanwaltschaft Lübeck). Osim toga, ovlašćenje za izdavanje uputstava uređeno je Osnovnim zakonom Savezne Republike Nemačke i načelom zakonitosti koje se primenjuje u krivičnom postupku i koje proističe iz vladavine prava. Iako to ministarstvo može, kada je to potrebno, koristiti „spoljno” ovlašćenje da izda uputstvo javnom tužiocu, ono i u tom slučaju mora da poštuje navedena nače- la. Osim toga, u Saveznoj Pokrajini Šlezvig-Holštajn ministar je dužan da oba- vesti predsednika  Pokrajinskog  parlamenta  (Landtag)  kadgod  izda  uputstvo

 

tužilaštvu. U ovom konkretnom predmetu, kada je reč o OG, ministar nije izdao takvo uputstvo javnom tužilaštvu, niti je Glavno pokrajinsko tužilaštvo izdalo uputstvo Javnom tužilaštvu u Libeku.

 

  1. Visoki sud je marta 2017. godine odbacio argumentaciju koju je OG iz- neo u svom podnesku o tome da Javno tužilaštvo u Libeku nije „pravosudni organ” u smislu člana 6 stav 1 Okvirne odluke 2002/584. U žalbenom postupku koji je pokrenut pred Apelacionim sudom u Irskoj potvrđena je presuda Viso- kog suda.

 

  1. Sud koji je uputio zahtev za prethodnu odluku – Vrhovni sud Irske – odo- brio je da se na presudu Apelacionog suda uloži žalba.

 

  1. S obzirom na dokaze kojima raspolaže, sud koji je uputio zahtev za pret- hodno odlučivanje navodi da nije siguran da li Javno tužilaštvo u Libeku ispu- njava zahtev u pogledu nezavisnosti i zahtev koji se odnosi na ulogu u krivič- nom postupku u onom smislu u kome to nalaže sudska praksa SPEU, kao što se može zaključiti iz presude od juna 2016. godine, Kossowski (C-486/14, EU:C:2016:483), presude od 10. novembra 2016. godine, Poltorak (C-452/16 PPU, EU:C:2016:858), presude od 10. novembra 2016. godine, Özçelik (C-453/16 PPU, EU:C:2016:860), kao i presude od 10. novembra 2016. godine, Kovalkovas (C-477/16 PPU, EU:C:2016:861), kako bi mogao da bude siguran da se Javno tužilaštvo zaista može smatrati „pravosudnim organom” u smislu člana 6 stav 1 Okvirne odluke 2002/584.

 

  1. Prema mišljenju tog suda kada je reč o institucionalnom položaju nemač- kog državnog tužilaštva, Javno tužilaštvo u Libeku je, kako izgleda, podređeno autoritetu i uputstvima izvršne Zato sud koji je uputio zahtev za pret- hodnu odluku nije siguran da li takvo javno tužilaštvo može da ispunjava nače- la iz gore pomenute sudske prakse i da li se nezavisnost tužilaštva, u predmetu koji se nalazi pred sudom koji je uputio zahtev za prethodno odlučivanje, može utvrditi samo po osnovu toga što mu izvršna vlast u vezi sa evropskim nalo- gom za hapšenje OG nije dala nikakvu smernicu ili uputstvo.

 

  1. Pored toga, sud koji je uputio zahtev ističe da, iako javno tužilaštvo u Ne- mačkoj ima važnu ulogu kada je reč o sprovođenju pravde, njegove dužnosti se bitno razlikuju od dužnosti sudova i Stoga, čak i ako se ispune zahtevi u pogledu nezavisnosti, nije jasno da li javno tužilaštvo ispunjava zahtev koji se odnosi na ostvarivanje pravde ili učestvovanje u sprovođenju pravde kako bi se na taj način moglo klasifikovati kao „pravosudni organ” u smislu člana 6 stav 1 Okvirne odluke 2002/584.

 

  1. U takvim okolnostima, Vrhovni sud je odlučio da zastane sa postupkom i da Sudu pravde uputi sledeća pitanja na prethodno odlučivanje:

„(1) Da li o nezavisnosti javnog tužioca od izvršne vlasti treba odlučivati u skladu s njego- vim položajem u nacionalnom pravnom poretku o kome je reč? Ako je odgovor odrečan, šta su kriterijumi na osnovu kojih treba odlučivati o nezavisnosti od izvršne vlasti?

  • Da li je javni tužilac, kojem, prema nacionalnom pravu, ministarstvo pravde može da posredno ili neposredno daje naloge ili uputstva, u dovoljnoj meri nezavisan od izvršne vlasti da se može smatrati „pravosudnim organom” u smislu člana 6 stav 1 Okvirne odluke 2002/584?
  • Ako je odgovor potvrdan, da li javni tužilac mora takođe biti funkcionalno nezavisan u odnosu na izvršnu vlast i koji su kriterijumi na osnovu kojih se utvrđuje ta funkcionalna nezavisnost?
  • Ako se tužilaštvo može smatrati nezavisnim od izvršne vlasti, da li je javni tužilac čije su dužnosti ograničene na pokretanje i sprovođenje istraga i staranje o tome da te istra- ge budu vođene objektivno i zakonito, na pokretanje krivičnog postupka po službenoj dužnosti, na podizanje optužnica i pokretanje krivičnog postupka, na izvršavanje sudskih odluka, a ne obuhvataju izdavanje nacionalnih naloga za hapšenje i ne može obavljati sudijske funkcije, „pravosudni organ” u smislu člana 6 stav 1 Okvirne odluke 2002/584?
  • Da li je javno tužilaštvo u Libeku „pravosudni organ” u smislu člana 6 stav 1 Okvirne odluke 2002/584?”

 

Predmet C-82/19 PPU

 

  1. Javno tužilaštvo u mestu Cvikau u Nemačkoj je marta 2018. godine iz- dalo evropski nalog za hapšenje protiv rumunskog državljanina PI, kako bi bio predat radi vođenja krivičnog postupka zbog navodnog izvršenja krivičnog dela koje je kvalifikovano kao „organizovana ili oružana pljačka”. Izvršenje tog naloga za hapšenje potvrdio je sud koji je uputio zahtev za prethodno odlu- čivanje – Visoki sud – 12. septembra 2018. godine. PI je uhapšen 15. oktobra 2018. godine na osnovu tog naloga za hapšenje i od tada je u pritvoru.

 

  1. Sud koji je uputio zahtev za prethodnu odluku navodi da se suočava sa istim onim teškoćama s kojima se suočio i Vrhovni sud u predmetu C-508/18.

 

  1. PI se usprotivio tome da bude predat na osnovu izvršenja evropskog nalo- ga za njegovo hapšenje pozivajući se, između ostalog, na to da javno tužilaš- tvo u Cvikauu nije „pravosudni organ” u smislu člana 6 stav 1 Okvirne odluke 2002/584 koji je nadležan da izda takav evropski nalog za hapšenje.

 

  1. U prilog toj tvrdnji, PI se pozvao na isto pravno mišljenje koje je navedeno u stavu 13, gore, u vezi s javnim tužilaštvom u Libeku i na pravno mišljenje istog tog advokata u vezi sa javnim tužilaštvom u Cvikauu.

 

  1. U takvim okolnostima, sud koji je uputio zahtev za prethodno mišljenje zatražio je preko Centralnog organa za Irsku dodatne informacije od javnog tužilaštva u Cvikauu u vezi s dokazima koje je PI predočio u pogledu položaja tog javnog tužilaštv

 

  1. U odgovoru od januara 2019. godine, Javno tužilaštvo u Cvikauu upu- tilo je sudu koji je poslao zahtev za prethodno odlučivanje nacionalni nalog za hapšenje koji je izdao lokalni sud u Cvikauu (Amtsgericht Zwickau) na kome se zasniva evropski nalog za hapšenje PI i preciziralo da je nacionalni nalog za hapšenje izdao nezavisni sudija. Pored toga, Javno tužilaštvo u Cvikauu sa- opštilo je da je ono, shodno članu 6 stav 1 Okvirne odluke 2002/584, nadležni organ za izdavanje evropskog naloga za hapšenje.

 

  1. Javnom tužilaštvu u Cvikauu upućen je dodatni zahtev u kome je od njega zatraženo da odgovori da li je njegov stav kao i stav Javnog tužilaštva u Libeku u predmetu C-508/18. Javno tužilaštvo u Cvikauu na to pitanje je odgovorilo
  2. januara 2019. sledeće:

„U vezi s vašim dopisom od 28. januara 2019. godine i priloženim dokumentima [Javnog tužilaštva u Libeku], kada je reč o položaju javnog tužilaštvu u pravnom sistemu Savezne Republike Nemačke, saglasan sam s mišljenjem Javnog tužilaštva u Libeku. Želeo bih da dodam da se istrage koje vodi Javno tužilaštvo u Cvikauu u odnosu na lice čija se preda- ja traži sprovodi nezavisno i bez ikakvog političkog mešanja. Ni generalni javni tužilac u Drezdenu [Generalstaatsanwaltschaft Dresden] ni ministar pravde Savezne države Saksoni- je [Justizminister des Freistaats Sachsen] nisu ni u jednom trenutku izdali nikakvo uputstvo.”

 

  1. U tom kontekstu, Visoki sud nastoji da utvrdi, kao i Vrhovni sud u predmetu C-508/18, koje kriterijume neki nacionalni sud mora da primeni kako bi utvr- dio da li javno tužilaštvo predstavlja „pravosudni organ” u smislu člana 6 stav 1 Okvirne odluke 2002/584.

 

  1. U takvim okolnostima, Visoki sud je odlučio da zastane sa postupkom i da Sudu pravde pošalje sledeća pitanja radi prethodnog odlučivanja:

„(1) Da li o nezavisnosti javnog tužioca od izvršne vlasti treba odlučivati u skladu s njego- vim položajem u nacionalnom pravnom poretku o kome je reč? Ako je odgovor odrečan, šta su kriterijumi na osnovu kojih treba odlučivati o nezavisnosti od izvršne vlasti?

  • Da li je javni tužilac, kojem, prema nacionalnom pravu, ministarstvo pravde može da posredno ili neposredno daje naloge ili uputstva, u dovoljnoj meri nezavistan od izvršne vlasti da se može smatrati „pravosudnim organom” u smislu člana 6 stav 1 Okvirne odluke 2002/584?
  • Ako je odgovor potvrdan, da li javni tužilac mora isto tako biti funkcionalno nezavisan u odnosu na izvršnu vlast i koji su kriterijumi na osnovu kojih se utvrđuje ta funkcionalna nezavisnost?
  • Ako se tužilaštvo može smatrati nezavisnim od izvršne vlasti, da li je javni tužilac čije

 

su dužnosti ograničene na pokretanje i sprovođenje istraga i staranje o tome da te istra- ge budu vođene objektivno i zakonito, pokretanje krivičnog postupka po službenoj duž- nosti, podizanje optužnica i pokretanje krivičnog postupka, kao i na izvršavanje sudskih odluka, a ne obuhvataju izdavanje nacionalnih naloga za hapšenje i obavljanje sudijske funkcije, „pravosudni organ” u smislu člana 6 stav 1 Okvirne odluke 2002/584?

  • Da li je javno tužilaštvo u Libeku „pravosudni organ” u smislu člana 6 stav 1 Okvirne odluke 2002/584?”

Postupak pred Sudom pravde

 

Predmet C-508/18

 

  1. Sud koji je uputio zahtev za prethodno odlučivanje zatražio je da se pred- met C-508/18 rešava po ubrzanom postupku u skladu sa članom 105 stav 1 Poslovnika

 

  1. Taj zahtev je odbijen rešenjem predsednika Suda od septembra 2018. godine, Minister for Justice and Equality (C-508/18 i C-509/18, neobjavljeno, EU:C:2018:766).

 

  1. Odlukom predsednika Suda predmetu C-508/18 dat je prioritet u odnosu na ostale predmete.

 

Predmet C-82/19 PPU

 

  1. Sud koji je uputio zahtev za prethodno odlučivanje zatražio je da se pred- met C-82/19 PPU rešava po hitnom postupku, u skladu sa članom 107 Poslov- nik

 

  1. Obrazlažući taj zahtev sud koji je uputio zahtev za prethodno odlučivanje pozvao se, između ostalog, na činjenicu da se PI trenutno nalazi u pritvoru, do predaje nemačkim

 

  1. Prvenstveno treba istaći da se zahtev za prethodno odlučivanje odnosi na tumačenje Okvirne odluke 2002/584, kojom se uređuje oblast primene Trećeg dela Naslova V UFEU o prostoru slobode, bezbednosti i pravde. Stoga se taj predmet može rešavati u hitnom prethodnom postupku.

 

  1. Drugo, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, primereno je uzeti u obzir či- njenicu da je lice na koje se odnosi glavni postupak trenutno lišeno slobode i da pitanje o tome da li ono ostaje u pritvoru zavisi od ishoda glavnog postupka (vidi, u tom smislu, presudu od novembra 2016. godine, Poltorak, C-452/16 PPU, EU:C:2016:858, stav 21 i citirana sudska praksa). Prema objašnjenjima koja

 

je pružio sud koji je podneo zahtev za prethodno odlučivanje, mera pritvora koja je primenjena na PI naložena je u kontekstu izvršenja evropskog naloga za hapšenje u odnosu na to lice.

 

  1. U takvim okolnostima, Četvrto veće Suda pravde je februara 2019. go- dine, postupajući po predlogu sudije izvestioca i nakon što je saslušalo opšteg pravozastupnika, odlučilo da prihvati zahtev da se o predmetu C-82/19 PPU odluči u hitnom prethodnom postupku.

 

  1. Takođe je odlučeno da se predmet C-82/19 PPU uputi Sudu pravde kako bi ga dodelio Velikom veću.

 

  1. S obzirom na povezanost između predmeta C-508/18 i C82/19 PPU, te pred- mete treba spojiti u svrhu donošenja presude.

 

Razmatranje prethodnih pitanja

 

  1. Sudovi koji su poslali zahteve za prethodno odlučivanje su svojim pitanjima, koja treba razmatrati zajedno, u suštini želeli da saznaju da li pojam „pravosudni organ koji izdaje nalog za hapšenje” u smislu člana 6 stav 1 Okvirne odluke 2002/584 treba tumačiti tako da obuhvata javna tužilaštva države članice koja su nadležna za gonjenje krivičnih dela i koja su podređena nekom organu izvršne vlasti te države članice, kao što je ministar pravde, i mogu, u nekom konkretnom slučaju, koje im, u vezi sa izdavanjem evropskog naloga za hapšenje, može po- sredno ili neposredno izdavati naloge ili pojedinačna uputst

 

  1. Na samom početku treba istaći da i načelo uzajamnog poverenja između država članica i načelo uzajamnog priznavanja, koje se i samo zasniva na uzaja- mnom poverenju među državama članicama ima, prema pravu EU, suštinski zna- čaj s obzirom na to da omogućuje stvaranje i održavanje prostora bez unutraš- njih granica. Konkretnije, načelo uzajamnog poverenja zahteva, naročito kada je reč o prostoru slobode i bezbednosti pravde, da svaka od tih država, osim u izuzetnim okolnostima, smatra da sve druge države članice postupaju u skladu sa pravom EU i naročito u skladu sa osnovim privima koja su njime priznata [pre- suda od 25. jula 2018. godine, Minister for Justice and Equality (Nedostaci pravo- sudnog sistema), C-216/18 PPU, EU:C:2018:586, stav 36 i citirana sudska praksa].

 

  1. Naročito je kada je reč o Okvirnoj odluci 2002/584, jasno iz njene Pream- bule, tačka 6 da je evropski nalog za hapšenje koji je utvrđen tom okvirnom odlukom prva konkretna mera u oblasti krivičnog prava kojom je sprovedeno načelo uzajamnog priznav

 

  1. To načelo je primenjeno u članu 1 stav 2 Okvirne odluke 2002/584, kojim je utvrđeno pravilo da države članice izvršavaju svaki evropski nalog za hapšenje na osnovu načela uzajamnog priznanja i u skladu sa odredbama te okvirne od- luke. Stoga pravosudni organi izvršenja mogu, u načelu, odbiti da izvrše takav evropski nalog za hapšenje samo na osnovu taksativno navedenih razloga za neizvršenje koji su predviđeni u članovima 3, 4 i 4a te okvirne odluke. Shodno tome, izvršenje evropskog naloga za hapšenje predstavlja pravilo, dok je nje- govo neizvršenje zamišljeno kao izuzetak koji se mora usko tumačiti [vidi, u tom smislu, presudu od jula 2018. godine, Minister for Justice and Equality (Nedostaci pravosudnog sistema), C-216/18 PPU, EU:C:2018:586, stav 41 i citira- na sudska praksa].

 

  1. Međutim, načelo uzajamnog priznavanja pretpostavlja da se samo evropski nalozi za hapšenje u smislu člana 1 stav 1 Okvirne odluke 2002/584 moraju izvršiti u skladu sa odredbama te odluke. Iz tog člana sledi da je takav nalog za hapšenje „sudska odluka”, što nalaže da tu odluku mora doneti „pravosud- ni organ” u smislu člana 6 stav 1 te okvirne odluke (vidi, u tom smislu, pre- sudu od novembra 2016. godine, Poltorak, C-452/16 PPU, EU:C:2016:858, stav 28 i presudu od 10. novembra 2016. godine, Kovalkovas, C-477/16 PPU, EU:C:2016:861, stav 29).

 

  1. U skladu sa članom 6 stav 1 Okvirne odluke 2002/584, pravosudni organ koji izdaje nalog za hapšenje je pravosudni organ države članice koja izdaje na- log za hapšenje, nadležan za izdavanje evropskog naloga za hapšenje u skladu s pravom te države.

 

  1. Iako države članice, u skladu sa načelom procesne autonomije, mogu prema svom unutrašnjem pravu da odrede „pravosudni organ” nadležan za izdavanje evropskog naloga za hapšenje, smisao i obim dejstva tog pojma ne mogu biti prepušteni proceni svake pojedinačne države članice (vidi, u tom smislu, pre- sudu od novembra 2016. godine, Poltorak, C-452/16 PPU, EU:C:2016:858, stavovi 30 i 31 i presudu od 10. novembra 2016. godine, Kovalkovas, C-477/16

PPU, EU:C:2016:861, stavovi 31 i 32).

 

  1. Taj pojam zahteva, u celoj Evropskoj uniji, autonomno i jednoobrazno tu- mačenje, koje, shodno ustaljenoj sudskoj praksi Suda pravde, mora uzeti u ob- zir način na koji je formulisan član 6 stav 1 Okvirne odluke 2002/584, njen zako- nodavni kontekst i njenu svrhu (vidi, u tom smislu, presudu od novembra 2016. godine, Poltorak, C-452/16 PPU, EU:C:2016:858, stav 32 i presudu od 10. novembra 2016. godine, Kovalkovas, C-477/16 PPU, EU:C:2016:861, stav 33).

 

  1. Pre svega u tom smislu treba ukazati na to da je Sud već ranije zauzeo sta- novište da reči „pravosudni organ” sadržane u toj odredbi nisu ograničene samo na sudije ili sudove država članica već se moraju tumačiti tako da obuhvataju, u širem smislu, i organe koji učestvuju u krivičnopravnom sistemu u toj državi čla- nici, za razliku od, između ostalog, ministarstva ili policijskih službi koji predstav- ljaju deo izvršne vlasti (vidi u tom smislu, presudu od 10. novembra 2016. godine, Poltorak, C-452/16 PPU, EU:C:2016:858, stavovi 33 i 35 i presudu od 10. novembra 2016. godine, Kovalkovas, C-477/16 PPU, EU:C:2016:861, stavovi 34 i 36).

 

  1. Iz toga proizilazi da pojam „pravosudni organ” u smislu člana 6 stav 1 Okvir- ne odluke 2002/584 može da obuhvati organe države članice iako nisu nužno sudije ili sudovi koji učestvuju u krivičnopravnom sistemu u toj državi članici.

 

  1. To tumačenje je pre svega proisteklo iz zakonodavnog konteksta člana 6 stav 1 Okvirne odluke 2002/584. U tom smislu mora se konstatovati da okvirna odluka predstavlja meru kojom se uređuje pravosudna saradnja u krivičnim stvarima, koja se ne odnosi samo na uzajamno priznanje pravnosnažnih presuda koje izriču krivični sudovi, nego, šire, priznanje odluka koje donose sudske vlasti država članica u krivič- nom postupku, uključujući deo tog postupka koji se odnosi na krivično gonjenje.

 

  1. Pravosudna saradnja u krivičnim stvarima, na osnovu člana 31 UEU, koji je pravni osnov za Okvirnu odluku 2002/584, odnosila se, između ostalog, na sa- radnju sudskih organa u državama članicama, kako u pogledu postupka, tako i u pogledu izvršenja odluk

 

  1. Termin „postupci” koji treba shvatiti u širokom značenju, može da obuhvati celinu krivičnih postupaka, što znači fazu koja prethodi krivičnom postupku, sam krivični postupak i izvršenje pravnosnažne presude krivičnog suda u od- nosu na lice koje proglašeno krivim za krivično delo.

 

  1. To tumačenje je podržano formulacijom člana 82 stav 1 tačka g) UFEU, ko- jim je zamenjen član 31 UEU i koji sada utvrđuje da pravosudna saradnja u krivičnim stvarima u Evropskoj uniji obuhvata saradnju između pravosudnih ili njima odgovarajućih organa država članica u vezi s postupcima u krivičnim stvarima i izvršenjem odluk

 

  1. Drugo, gore navedeno tumačenje potvrđeno je i svrhom Okvirne odluke 2002/584, koja, kao što se jasno vidi iz tačke 5 njene Preambule, jeste da se u prostoru slobode, bezbednosti i pravde uspostavi sistem slobodnog protoka sudskih odluka u krivičnim stvarima, što obuhvata kako odluke koje se donose pre izricanja kazni, tako i pravnosnažne odluke.

 

  1. Naime, cilj Okvirna odluka 2002/584 je da se uspostavi pojednostavljen i delotvoran sistem predaje osuđenih ili osumnjičenih lica u svrhu izvršenja kri- vičnih presuda ili krivičnog gonjenja kako bi se ubrzala pravosudna saradnja i na taj način doprinelo ostvarivanju cilja Evropske unije da postane prostor slo- bode, bezbednosti i pravde, zasnovan na visokom nivou poverenja koje treba da postoji između država članica, u skladu s načelom uzajamnog priznavanja (presuda od decembra 2017. Ardic, C-571/17 PPU, EU:C:2017:1026, stav 69 i citirana sudska praksa).

 

  1. Stoga izdavanje evropskog naloga za hapšenje može imati dva različita ci- lja, kako je naznačeno u članu 1 stav 1 Okvirne odluke 2002/584. On može biti izdat ili radi sprovođenja krivičnog gonjenja u državi članici izdavanja ili radi izvršenja kazne zatvora ili naloga za lišenje slobode u toj državi članici (vidi, u tom smislu, presudu od oktobra 2010. godine, B., C-306/09, EU:C:2010:626, stav 49).

 

  1. Prema tome, budući da evropski nalog za hapšenje olakšava slobodan pro- tok sudskih odluka, pre izricanja kazne, a u vezi sa vođenjem krivičnog postup- ka, mora se zaključiti da oni organi koji su, prema nacionalnom pravu, nadležni za donošenje takvih odluka mogu biti obuhvaćeni oblašću primene okvirne odluke.

 

  1. Iz razmatranja navedenih u stavovima 50–59, gore, proizilazi da organ kao što je javno tužilaštvo koji je, u krivičnom postupku, nadležan za gonjenje lica osumnjičenog za izvršenje krivičnog dela kako bi to lice moglo biti izvedeno pred sud, mora biti smatran organom koji učestvuje u sprovođenju pravde u državi članici o kojoj je reč.

 

  1. U ovom konkretnom slučaju jasno je iz informacija u spisu predmeta koji Sud ima pred sobom da u Nemačkoj javna tužilaštva imaju ključnu ulogu u vođenju krivičnog postupk

 

  1. U tom smislu, u svojim izjavama dostavljenim Sudu, Vlada Nemačke je sa- opštila da javna tužilaštva, u skladu sa odredbama nemačkog unutrašnjeg pra- va kojima se uređuje krivični postupak, imaju ovlašćenje da podignu optužni- cu, kao i da su jedino ona nadležna da pokrenu krivični postupak. Pored toga, na osnovu načela zakonitosti, javno tužilaštvo je, u načelu, dužno da pokrene istragu u odnosu na svako lice za koje postoji osnov sumnje da je izvršilo kri- vično delo. Iz toga načelno proizilazi da je, uloga javnog tužilaštva da pripremi uslove, u odnosu na krivični postupak, za ostvarivanje sudske vlasti krivičnih sudova u toj državi članici.

 

  1. U takvim okolnostima, javna tužilaštva se mogu smatrati učesnicima u sprovođenju krivičnog pravosuđa u državi članici o kojoj je reč.

 

  1. Na drugom mestu treba istaći da, u svetlu zahteva da sudovi moraju biti ne- zavisni, sudovi koji su uputili zahtev za prethodno odlučivanje iznose sumnju u to da tužilaštva o kojima je reč u glavnim postupcima ispunjavaju uslov nezavi- snosti, budući da su ona deo hijerarhijske strukture koja zavisi od ministarstva pravde savezne pokrajine o kojoj je reč i u kojoj to ministarstvo ima nadležnost da nadzire i upravlja, pa čak i da daje uputstva organima koji su mu podređeni, kao što su javna tužilaštv

 

  1. U tom smislu, mora se imati na umu da je svrha Okvirne odluke 2002/584 da se uspostavi pojednostavljen sistem predaje neposredno između sudskih organa koji treba da zameni sistem tradicionalne saradnje suverenih država

– što podrazumeva intervenciju i ocenu izvršne vlasti – kako bi se obezbedio slobodan protok sudskih odluka u krivičnim stvarima u prostoru slobode, bez- bednosti i pravde (vidi, u tom smislu, presudu od 10. novembra 2016. godine, Kovalkovas, C-477/16 PPU, EU:C:2016:861, stav 41).

 

  1. U tom kontekstu, kada se evropski nalog za hapšenje izda da bi se u drugoj državi članici uhapsilo traženo lice i predalo radi krivičnog gonjenja, tom licu su već u prvoj fazi postupka morala biti obezbeđena procesna jemstva i osnovna prava, čiju zaštitu mora da garantuje pravosudni organ države članice izdavaoca evropskog naloga za hapšenje, u skladu sa merodavnim odredbama unutraš- njeg prava, između ostalog, u svrhu donošenja nacionalnog naloga za hapšenje (presuda od 1. juna 2016. godine, BobDogi, C-241/15, EU:C:2016:385, stav 55).

 

  1. Prema tome, sistem evropskog naloga za hapšenje obuhvata dvostruki nivo zaštite procesnih prava i osnovnih prava koja moraju biti zajemčena tra- ženom licu, s obzirom na to da se na sudsku zaštitu na prvom nivou, kada se donosi nacionalna odluka, kao što je nacionalni nalog za hapšenje, nadovezuje zaštita koja se mora obezbediti na drugom nivou, kada se izdaje evropski na- log za hapšenje, a do toga, zavisno od okolnosti, može doći nedugo po dono- šenju nacionalne sudske odluke (presuda od juna 2016. godine, Bob-Dogi, C-241/15, EU:C:2016:385, stav 56).

 

  1. Kada je reč o meri kao što je izdavanje evropskog naloga za hapšenje, kojom se može ugroziti pravo na slobodu lica o kome je reč, a to pravo je zajemčeno članom 6 Povelje Evropske unije o osnovnim pravima, ta zaštita podrazumeva da se mora doneti odluka koja ispunjava zahteve delotvorne pravne zaštite i to barem na jednom od dva nivoa te zaštite.

 

  1. Iz toga proizilazi da onda kada pravo države članice izdavaoca naloga za hap- šenje poverava nadležnost za izdavanje evropskog naloga za hapšenje organu koji, iako učestvuje u sprovođenju pravde u toj državi članici nije sudija ni sud, nacionalna sudska odluka, kao što je nacionalni nalog za hapšenje na koji se na- dovezuje evropski nalog za hapšenje i sama mora ispunjavati navedene zahteve.

 

  1. Kada su ti zahtevi ispunjeni, pravosudni organ izvršenja može biti uveren da je odluka o izdavanju evropskog naloga za hapšenje radi krivičnog gonjenja zasnovana na nacionalnom postupku koji podleže sudskom preispitivanju i da je lice u odnosu na koje je izdat nacionalni nalog za hapšenje bilo u mogućnosti da iskoristi sve mehanizme zaštite koji su potrebni u okviru donošenja te vrste odluke, između ostalog, one mehanizme zaštite koji proističu iz osnovnih prava i osnovnih pravnih načela utvrđenih u članu 1 stav 3 Okvirne odluke 2002/584.

 

  1. Drugi nivo zaštite prava lica o kome je reč, na koji je ukazano u stavu 67 ove presude, znači da pravosudni organ koji je nadležan za izdavanje evropskog naloga za hapšenje na osnovu nacionalnog prava mora, pre svega, da proveri da li su ispunjeni svi uslovi neophodni za izdavanje evropskog naloga za hap- šenje i da ispita da li je, u svetlu okolnosti svakog konkretnog slučaja, srazmer- no izdati taj nalog (vidi, u tom smislu, presudu od novembra 2016. godine, Kovalkovas, C-477/16 PPU, EU:C:2016:861, stav 47).

 

  1. „Pravosudni organ koji izdaje nalog za hapšenje” iz člana 6 stav 1 Okvirne odluke 2002/584, konkretno, telo koje, na kraju krajeva, donosi odluku o izda- vanju evropskog naloga za hapšenje, ima zadatak da obezbedi taj drugi nivo zaštite, čak i onda kada se evropski nalog za hapšenje zasniva na nacionalnoj odluci koju je doneo sudija ili sud.

 

  1. Na taj način,„pravosudni organ koji izdaje nalog za hapšenje” u smislu člana 6 stav 1 Okvirne odluke 2002/584 mora biti u stanju da svoje nadležnosti izvr- šava objektivno, uzimajući u obzir dokaze koji idu na teret licu o kome se radi, kao i one koji joj idu u korist, a pritom sam ne sme biti izložen riziku da njego- vo ovlašćenje u pogledu odlučivanja bude podložno spoljnim uputstvima ili smernicama, posebno od izvršne vlasti, odnosno da ne sme postojati nikakva sumnja u to da li je za odluku o izdavanju evropskog naloga za hapšenje nadle- žan taj organ ili, na samom kraju, ta izvršna vlast (vidi u tom smislu presudu od
  2. novembra 2016. godine, Kovalkovas, C-477/16 PPU, EU:C:2016:861, stav 42).

 

  1. Shodno tome, pravosudni organ koji izdaje nalog mora biti u položaju da pruži uveravanja pravosudnom organu koji izvršava taj nalog da on, kada je reč o jemstvima koje obezbeđuje pravni poredak države članice koja izdaje nalog,

 

postupa nezavisno u izvršavanju svojih dužnosti vezanih za izdavanje evrop- skog naloga za hapšenje. Ta nezavisnost zahteva da postoje zakonska pravila i institucionalni okvir koji mogu da jemče da pravosudni organ koji izdaje nalog za hapšenje u postupku donošenja odluke o izdavanju tog naloga nije izložen riziku da bude podređen uputstvu u pogledu postupanja u nekom konkret- nom slučaju koje mu izdaje izvršna vlast.

 

  1. Pored toga, kada je nacionalnim pravom države članice koja izdaje nalog za hapšenje nadležnost za izdavanje evropskog naloga za hapšenje poverena organu koji nije sud, iako taj organ učestvuje u sprovođenju pravde u toj državi članici, onda mora postojati mogućnost da se odluka o izdavanju takvog nalo- ga i, između ostalog, srazmernost te odluke podvrgnu sudskom preispitivanju u toj državi članici u sudskom postupku koji u potpunosti zadovoljava sve zah- teve delotvorne pravne zaštite.

 

  1. U ovom konkretnom slučaju, s jedne strane je jasno iz podataka sadržanih u odlukama kojima se upućuju prethodna pitanja, a koje je potvrdila nemačka vlada u raspravi pred Sudom pravde, da se od nemačkih javnih tužilaštava zahte- va da postupaju objektivno i ona moraju istražiti ne samo one dokaze koji idu u na teret tom licu, već i one dokaze koji mu idu u prilog. Ipak, ostaje činjenica da, prema samim tim informacijama, u skladu sa članovima 146 i 147 GVG, ministar pravde ima„spoljno” ovlašćenje da izdaje uputstva tim javnim tužilašt

 

  1. Kao što je Vlada potvrdila na raspravi pred Sudom, na osnovu tog ovlašće- nja za davanje uputstava ministarstvo može neposredno da utiče na odluku tužilaštva o tome da li će izdati ili, u nekim slučajevima, neće izdati evropski nalog za hapšenje. Vlada je jasno stavila do znanja da ovlašćenje za izdavanje uputstava može pre svega biti iskorišćeno u fazi ispitivanja srazmernosti izda- vanja evropskog naloga za hapšenje.

 

  1. Tačno je da treba naglasiti, a to je istakla i nemačka vlada, da nemačko unutrašnje pravo sadrži jemstva koja omogućuju da se ovlašćenje povereno ministru pravde da izdaje uputstva za rad javnih tužilaštava urede tako da su situacije u kojima to ovlašćenje može biti iskorišćeno izuzetno retke.

 

  1. Vlada je tako prvo saopštila da se dejstvo načela zakonitosti koje prime- njuje na postupke javnih tužilaštava ogleda u tome da se obezbedi da nijedno uputstvo u konkretnom slučaju koje tužilaštvo može dobiti od ministra pravde ni u kakvim okolnostima ne može prekoračiti zakonska ili pravna ogranič Osim toga, u javnim tužilaštvima u saveznim pokrajinama Šlezvig-Holštajn i Saksonija rade nosioci funkcija koji ne mogu biti razrešeni samo zbog toga što

 

se nisu poštovali uputstvo. Drugo, kako je saopštila nemačka vlada, u Saveznoj Pokrajini Šlezvig-Holštajn uputstva koja ministar daje javnom tužilaštvu mora- ju biti data u pismenoj formi i o njima mora biti obavešten predsednik pokra- jinskog parlamenta. Prema izjavi Nemačke vlade, u Saveznoj Pokrajini Saksoniji koalicionim sporazumom na osnovu koga je formirana vlada te pokrajine utvr- đeno je da ovlašćenje ministra pravde u pogledu izdavanja uputstava tužilaš- tvu neće ostvariti u određenom broju konkretnih slučajeva tokom važenja tog koalicionog sporazuma.

 

  1. Međutim, jasno je da te garantije, pod pretpostavkom da su dokazana, ne mogu u potpunosti isključiti mogućnost, u svim okolnostima, da odluka tuži- laštva o izdavanju evropskog naloga za hapšenje, kao što su odluke o kojima je reč u ovim glavnim postupcima, bude podređena uputstvu Ministarstva prav- de savezne pokrajine o kojoj je reč.

 

  1. Pre svega, iako, u skladu sa načelom zakonitosti, javno tužilaštvo, u načelu, nije dužno da postupa po očigledno nezakonitom uputstvu ministra pravde, mora se naglasiti da, kao što jasno proizilazi iz stava 75 gore, samo ovlašćenje ministra da izdaje uputstva jeste utvrđeno u GVG, ali u GVG nisu precizirani uslove kojima se uređuje ostvarivanje tog ovlašć Prema tome, samo po- stojanje načela zakonitosti ne može da spreči ministra pravde savezne pokraji- ne da utiče na diskreciono ovlašćenje javnog tužilaštva te pokrajine u pogledu odlučivanja o izdavanju evropskog naloga za hapšenje, što je, uostalom, i sama nemačka vlada potvrdila u raspravi pred Sudom.

 

  1. Drugo, iako u nekim saveznim pokrajinama, kao što je Savezna Pokrajina Šlezvik-Holštajn, uputstva ministra pravde moraju biti data u pismenoj formi, ostaje činjenica da su, kao što je navedeno u prethodnom stavu, ta uputstva ipak dozvoljena GVG-om. Osim toga, iz izjava datih tokom rasprave pred Su- dom jasno proizilazi da, u svetlu činjenice da je taj zakon uopšteno formulisan, nije moguće apsolutno isključiti usmeno davanje takvih uputstav

 

  1. Konačno, kada je reč o Saveznoj Pokrajini Saksoniji, iako je u datom tre- nutku izvršna vlast odlučila da neće koristiti ovlašćenje u pogledu izdavanja uputstava, ostaje činjenica da taj mehanizam zaštite po svemu sudeći ne obu- hvata sve slučajeve. Taj mehanizam svakako nije propisan zakonom, tako da se ne može isključiti mogućnost da se u budućnosti situacija promeni na osnovu političke odluke.

 

  1. Kao što je navedeno u stavu 73, gore, rizik da izvršna vlast može na takav način uticati na tužilaštvo u nekom konkretnom slučaju znači da se ne može

 

garantovati da javno tužilaštvo, u ostvarivanju svojih odgovornosti u smislu izdavanja evropskog naloga za hapšenje odgovara zahtevima iz stava 74, ove presude.

 

  1. Taj zaključak se ne može dovesti u pitanje ni činjenicom da, kako je nemač- ka vlada tvrdila u raspravi pred Sudom, protiv odluke javnih tužilaštava, kao što su one o kojima je reč u glavnim postupcima, da izdaju evropski nalog za hapšenje, lice o kome je reč može podneti pravni lek nadležnom nemačkom sudu.

 

  1. Naime, s obzirom na informacije koje je predočila nemačka vlada, čini se da postojanje mogućnosti da se pokrene takav postupak samo po sebi ne može da zaštiti javna tužilaštva od rizika da njihove odluke u vezi sa izdavanjem evropskog naloga za hapšenje ne budu podređene pojedinačnim uputstvima ministra pravde u nekom konkretnom slučaju.

 

  1. Iako postojanje taktvog pravnog leka omogućava da se odgovornost jav- nog tužilaštva a posteriori podvrgne sudskom preispitivanju, činjenica je da u nemačkom unutrašnjem pravu i dalje postoji mogućnost da ministar pravosu- đa izda javnom tužilaštvu uputstvo u konkretnom slučaju koji se tiče izdavanja evropskog naloga za hapšenje.

 

  1. Iz svega što je navedeno proizilazi da, budući da su javna tužilaštva o ko- jima je reč u glavnim postupcima izložena riziku od uticaja izvršne vlasti na njihovo donošenje odluke o izdavanju evropskog naloga za hapšenje, ona ne ispunjavaju jedan od potrebnih zahteva da bi mogla da se smatraju „pravo- sudnim organom koji izdaje nalog za hapšenje” u smislu člana 6 stav 1 Okvirne odluke 2002/584 – konkretno, onaj zahtev koji se odnosi na garantovanje ne- zavisnosti njihovog postupanja u izdavanju takvog naloga za hapšenje.

 

  1. U ovom konkretnom slučaju u tom smislu je irelevantno, iz razloga navede- nih u stavu 73 ove presude, to što kada je reč o izdavanju evropskog naloga za hapšenje o kome se radi u glavnim postupcima u konkretnom slučaju ministri pravde pokrajina o kojima je reč nisu izdali nikakvo uputstvo javnim tužilaštvi- ma u Libeku ili Cvikauu.

 

  1. S obzirom na sve sve navedeno, odgovor na pitanja upućena Sudu glasi da se pojam „pravosudnog organa koji izdaje nalog za hapšenje” u smislu člana 6 stav 1 Okvirne odluke 2002/584 treba tumačiti tako da ne obuhvata tužilaš- tva u državi članici koja su izložena riziku da budu posredno ili neposredno podređena uputstvima ili smernicama koja im daje izvršna vlast, kao što je u

 

konkretnom slučaju ministar pravde, a u vezi s donošenjem odluke o izdavanju evropskog naloga za hapšenje.

 

Troškovi

 

  1. Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke u glav- nom postupku pred sudovima koji su uputili zahteve za prethodnu odluku, ti sudovi treba da odluče o troškovima postupk Troškovi podnošenja izjava Sudu, koji nisu troškovi pomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

 

Na osnovu svega navedenog, Sud pravde (Veliko veće) ovim presuđuje:

 

1.        Predmeti C-508/18 i C-82/19 PPU spajaju se radi donošenja presude.

 

  1. Pojam „pravosudni organ koji izdaje nalog za hapšenje” u smislu člana 6 stav 1 Okvirne odluke Saveta 2002/584 od juna 2002. o evropskom nalogu za hapšenje i postupku predaje između država članica (OJ 2002 L 190, str. 1), koja je izmenjena i dopunjena Okvir- nom odlukom Saveta 2009/299/JHA od 26. februara 2009, treba tu- mačiti tako da ne obuhvata tužilaštva u državi članici koja su izlože- na riziku da budu posredno ili neposredno podređena uputstvima ili smernicama koja im daje izvršna vlast, kao što je u konkretnom slučaju ministar pravde, a u vezi s donošenjem odluke o izdavanju evropskog naloga za hapšenje.

 

[Potpisi]

 

(*1) Jezik postupka: engleski.

 

 

 

 

https://epravo.ba/

Bosna i Hercegovina
info@anwalt-bih.de

Copyright © Anwalt Bosna i Hercegovina 2020 / 2021