Obaveza učinitelja kojem je izrečena uslovna osuda
Član 60. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 3/2003, 32/2003 – ispr., 37/2003, 54/2004, 61/2004, 30/2005, 53/2006, 55/2006, 8/2010, 47/2014, 22/2015, 40/2015 i 35/2018)
U situaciji kada Sud izriče uslovnu osudu sa dodatnim uvjetima iz člana
60. stav 1. KZ BiH, isto se ne može izigrati na način da se takav uslov obezvrijedi navodnom spriječenošću za postupanje po nametnutoj obavezi, jer je očigledno da je Sud prilikom izricanja iste imao na umu da se u slučaju neizmirenja obaveze svrha izrečene krivičnopravne sankcije ne može postići, te da se treba pristupiti izricanju i izvršenju utvrđene kazne zatvora.
Iz obrazloženja:
Pri tome, a cijeneći navedeno u kontekstu samog opoziva uslovne osude, Apelaciono vijeće nalazi da je upitno da li bi objektivna nemogućnost izmirenja protivpravno stečene imovinske koristi bila prepreka za opoziv uslovne osude, obzirom da je uvjetovanost izrečene krivičnopravne sankcije odvojeno pitanje, te će obaveza o vraćanju imovinske koristi ostati i nakon izdržane izrečene kazne zatvora, obzirom da se ovakvim uvjetovanjem uslovne osude, kao dodatnom obavezom shodno članu 60. stav 1. KZ BiH, isključivo pospješuje učinak uslovne osude, te se istim, s obzirom na prirodu i sadržinu, pojačava osiguranje krivičnopravne zaštite vrijednosti zaštićenih krivičnim zakonodavstvom, pri čemu se osigurava i otklanjanje stanja i uvjeta koji mogu utjecati da učinitelj ubuduće čini krivična djela. Dakle, izdržavanjem izrečene kazne zatvora osuđeni H. se neće osloboditi obaveze vraćanja imovinske koristi, na što je upozoren jasno i izrekom pobijane presude, gdje je ponovo naznačena takva obaveza.
Kada ovako zaključuje Apelaciono vijeće ima u vidu činjenicu da u situaciji kada Sud izriče uslovnu osudu sa dodatnim uvjetima iz člana 60. stav 1. KZ BiH, da se rukovodi time da će se svrha te krivičnopravne sankcije ostvariti isključivo i izmirenjem tako dodatno postavljenog uslova, pa se isto ne može izigrati na način da se takav uslov obezvrijedi navodnom spriječenošću za postupanje po nametnutoj obavezi, jer je očigledno da Sud prilikom izricanja
iste imao na umu da se u slučaju ne izmirenja obaveze svrha izrečene krivičnopravne sankcije ne može postići, te da se treba pristupiti izricanju i izvršenju utvrđene kazne zatvora.
Stoga, cijeneći okolnosti konkretnog predmeta, te uzimajući u obzir odredbe člana 400. ZKP BiH, u vezi sa članovima 60, 63. i 64. KZ BiH, a sve dovodeći u vezu i sa članom 6. KZ BiH kojim je određena svrha krivičnopravnih sankcija, ovo Vijeće nesumnjivo zaključuje da je prvostepeni sud donio pravilnu i zakonitu odluku.
(Presuda vijeća Apelacionog odjeljenja Suda BiH, broj: S1 2 K 023378 19 Kž 3 od 11.02.2020. godine)