U praksi se veoma često postavlja pitanje, a i daju odgovori na jedno pravno pravilo koje je uređeno Zakonom o obligacionim odnosima. Ovo pravilo se naziva „načelo monetarnog nominalizma“. Ovo načelo ne bi bilo toliko interesantno, da njegova primjena u pravnoj praksi Bosne i Hercegovine, pa može se reći i u državama koje su nastale raspadom bivše SFRJ, ne predstavlja značajan problem radi svih ekonomskih dešavanja koja su prisutna raspadom državnog sistema SFRJ. Načelo monetarnog nominalizna znači „da obaveze koje imaju za predmet određenu svotu novca, dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obaveza glasi, izuzev kad zakon određuje šta drugo“.
Ako detaljno analiziramo ovu zakonsku odredbu koja je definisana u Zakonu o obligacionim odnosima, zaključit ćemo da dug dužnika a koji se odnosi na novčanu svotu, glasi na onu valutu za koju je on bio odgovoran u momentu nastanka duga. Primjena ovog načela na potraživanja koja su definisana u KM u BiH nisu sporna, sve do momenta kada je u finansijski sistem BiH kao novčana valuta uvedena KM. Ako konsultujemo zakonske propise, tačnije Zakon o Centralnoj banci BiH iz 1998. godine te odluke upravnog odbora Centralne banke BiH, zaključit ćemo da je upravo ovim zakonom 1998. godine uvedena valuta KM. Od tog momenta pa do danas nije teško primijeniti načelo monetarnog nominalizma. Međutim problem počinje da se komplicira onog momenta kada su predmet sudskih potraživanja dugovanja koja su nastala prije 1991. godine. Naime, u tom periodu kao platežna valuta u bivšoj SFRJ je bio YU dinar. Nerijetki su tužbeni zahtjevi gdje povjerioci tuže dužnika za dugovanja koja su nastala u YU dinarima, i gdje se radi o izuzetno velikim potraživanjima. U takvim tužbenim zahtjevima svijest tužitelja je usmjerena upravo na onaj novčani iznos koje je on platio, odnosno za koji mu je dužnik dužan u tom nekom vremenskom periodu. Bez obzira što je tada bio u primjena YU dinar, sve vrijednosti između povjerilačko-dužničkih odnosa su se mjerile u tadašnjoj njemačkoj marki (DM).
Obično danas kada razgovarate s nekim koliko je platio određenu stvar u nekim predradnim vremenima, on će vam reći da je to plaćeno u milionima dinara, ali da je to tada vrijedilo određenu svotu njemačkih maraka. Ovo navodim upravo iz razloga što mnogi tužitelji koji su se susreli sa ovim tužbama, i nakon okončanja tih sudskih postupaka, se osjećaju prevareni od strane suda, jer smatraju da njihov dug je morao biti plaćen u ekvivalentnoj vrijednosti momenta nastanka duga i isplate potraživanja. Ako to posmatramo sa tog aspekta onda uistinu možemo sa više uglova posmatrati pravičnost ovog načela. Ja lično smatram da primjena načela montarnog nominalizma na način koji ću objasniti u ovom članku, nije ni pravično ni pravedno načelo. Kada raspravljamo o pojmu štete, osnovno pravilo je da je dužnik dužan nadoknaditi štetu povjeriocu u iznosu u kojem je štetu nanio. Dug koji je nastupio 1986. godine, je tada mjeren u tadašnjim YU dinarima. I stvarno tadašnja vrijednost YU dinara u odnosu na KM, koje se sasvim jasno može izračunati, za posljedicu imaju ozbiljne i realne novčane sume.
Da nema načela monetarnog nominalizma koji je naprijed citirano u Zakonu o obligacionim odnosima, tada bi se na veoma jednostavan način mogla utvrditi šteta odnosno vrijednost duga, tako što bi se prvo vrijednost pretvorila u njemačke marke pa bi se onda njemačka marka uporedila sa KM i nakon tih uporedbi dobio određeni novčani iznos. Međutim da je ovo pravno nemoguće uraditi, govori činjenica da njemačka marka u vrijeme važenja YU dinara nije imala bilo kakav ekonomski značaj, jer se ni u kom segmentu nije vezala niti YUdinar za KM niti KM za YU dinar. U tom slučaju kada želimo da sa današnjim datumom utvrdimo stvarnu štetu, odnosno visinu duga koji je nastao 80-ih godina, mi se moramo vratiti na novčano potraživanje koje je glasilo na dan nastanka duga. To je sasvim jasno YU dinar koji iskazujemo u određenim novčanim jedinicama. Da bi YU dinar mogli pretvoriti u KM, odnosno da bi se ispoštovalo načelo monetarnog nominalizma, u obzir se moraju uzeti svi zakonski propisi koji se odnose na valutu YU dinara. Nama je poznato da zbog teške ekonomskue situacije u bišoj SFRJ i upadajući u jednu vrstu ekonomske krize, valuta YU dinar je u kratkom vremenskom razdoblju doživjela ogromnu stopu devalvacije. Devalvacija je vezana sa inflacijom, ali tema ovog rada neće biti ovaj ekonomski aspekt, već ćemo se isključivo bazirati na primjenu načela monetarnog nominalizma.
Tako 1989. godine je usvojen Zakon o prometu vrijednosti dinara kojim zakonom su brisane 4 nule. To u prevodu znači da je deset hiljada dinara starih koji su važili do donošenja ovog zakonskog propisa pretvoreno u 1 YU novi dinar. Ovaj novi dinar je imao stabilnost do 1992. godine kada je od strane Republike BiH 1992. godine donesen Zakon o novcu, gdje je tim zakonom uveden novi BH DINAR, kao valuta novoformirane države BiH. Vrijednost BH DINARA u odnosu na YU DINAR je deset hiljada YU DINARA u odnosu na jedan NOVI BH DINAR. Znači ako sa aspekta vrijednosti posmatramo ovu promjenu, opet ćemo zaključiti da je došlo do brisanja 4 nule. BH DINAR je kasnijim Zakonom o Centralnoj banci pretvoren u KM, gdje je sto BH DINARA konvertovano u jednu KM. Međutim, s obzirom na složenu ekonomsku situaciju u BiH i željom da ova valuta ima svoju stabilnost, Zakonom o deviznom poslovanju iz 1998. godine određeno je da službeni devizni kurs domaće valute bude fiksan i da on bude vezan 1 KM jednako je 1 DM (njemačka marka). Uvođenjem EURA KM je vezana za EURO i kurs eura u odnosu na KM je poznat.
Naprijed smo naveli zakonski slijed događaja koji se desio u odnosu na postojeće valute. Ovo je veoma bitno znati, jer primijeniti načelo monetanrnog nominalizma bez poznavanja naprijed navedenog slijeda je nemoguće. Vještaci ekonomske struke kada vrši pretvorbu vrijednosti tadašnjeg YU DINARA u današnju KM, to rade na način što pođu od osnovnog duga pa onda vrše devalvaciju brisanjem 4 nule, pa onda taj iznos pretvaraju u BH DINAR a prema utvrđenoj vrijednosti, da bi onda tu vrijednost u bh dinarima prema naprijed navedenim utvrđenim iznosima iskazali u KM. Kada kao primjer uzmete jednu novčanu jedinicu i na ovakav način je pretvorite u KM, jasno je da ćete dobiti jednu malu – zanemarljivu novčanu sumu, koja ni blizu nije stvarne vrijenosti novčanih jedinica koje su se desile u momentu nastanka duga. Ono što je bitno napomenuti sa stanovišta advokat u odnosu na stranke koje zastupanju, jeste da se razradi način kako zaštititi povjerioce koji su primjenom ovoga načela oštećeni u tolikoj mjeri da u biti protiv volje opraštaju nastale dugove. Umjesto da naplate ogromne novčane sume radi kamata i dužine proteka vremena, oni primjenom navedenog načela svoje iznose svode na „0“. U praksi postoji jedan termin koji se naziva „šteta koja je nastala efektima primjene načela monetarnog nominalizna“. To znači da u praksi treba razmotriti mogućnost da povjerioci koji su primjenom načela momentarnog nominlizma, budu pravično obeštećeni, odnosno da se putem suda dokaže da su ta lica pretrpjela štetu. Ko je odgovoran za tu štetu također možemo postaviti posebno pitanje. U svakom slučaju prvi na ljestvici odgovornosti je dužnik, s obzirom da je u tom momentu primio realnu vrijednost ili je trebao platiti realnu vrijednost, da se realno obogatio na račun povjerioca, i da je dužan da tom povjeriocu nadoknadi pretrpjelu štetu. Sa pravnog aspekta koristeći i laički govor, želimo čitateljima reći i objasniti da u tim sporovima bi trebali tužbeni zahtjev iskazati po 2 osnova. Prvi osnov je da traže da im se isplati dug koji će biti zanemarljivo mali, a drugi osnov će biti da im se isplati šteta koja im je pričinjena efektima primjene načela monetarnog nominalizma. U pravnoj praksi sam se lično susretao sa tavkinm predmetima, i iznenađen sam činjenicom da sudovi imaju skeptičan odnos prema ovako postavljenim tužbenim zahtjevima.
Ja sam i dalje ubijeđen da ovi tužbeni zahtjevi imaju i moraju imati prihvatljiv stav sudova, jer svaka šteta koja se nanese štetniku mora biti i nadoknađena. Ono što smatram za spornim u ovakvim pravnim situacijama, jeste isplata kamata. Ukoliko sud dosudi kamatu od momenta nastanka duga, recimo 1986. godina, a dug utvrdi u KM, tada će doći do jednog ozbiljnog problema u primjeni obračuna takvih kamata. Dug u KM kao osnov se ne može obračunavati od 1986. godine, jer tadašnje kamatne stope su isključivo vezane za YU DINAR i iste se ne mogu primijeniti na KM. Zbog toga sudovi moraju da paze kako i na koji način odlučiti o kamatnim stopama, a da se pri tome ne naruši načelo monetarnog nominalizma, a pogotovo da se povjeriocima uskrati njegovo pravo ili dužnicima nametne obaveza za koju nisu ni dužni a ni odgovorni.
Naprijed navedeno smatram veoma bitnim za ovu vrstu privrednih sporova, i naravno u praksi ćete veoma malo naći pisano o ovoj temi na ovakav način. Posebno nećete naći prijedloge odnosno diskusije na temu kako obeštetiit povjerioce kome su dugovanja nastupila prije 1991. godine na koji se mora primijeniti načeko monetarnog nominalizma a istovremeno da onda isti dobiju onu vrijednost koju su dali dužniku ili obavezu koja je nastala za dužnika u tom periodu.
Autor: poduzetnice.ba
