Bračna stečevina je možda jedno od najbitnijih i najinteresantnijih pitanja koje se postavlja u rješavanju bračnih sporova. Zakonodavstvo iz oblasti braka i bračnih odnosa na području BiH je doživjelo značajnu reformu. Nakon proglašavanja nezavisnosti BiH je preuzela Porodični zakon SRBiH koji se primjenjivao sve do 2005.godine kada je uslijed provođenja zakonskih reformi iz oblasti porodičnog prava donesen novi Porodični zakon F BiH. Novi Porodični zakon je upravo doživio značajne promjene u dijelu koji se odnosi na imovinske odnose. Dotadašnji Porodični zakon SRBiH je zajedničku bračnu stečevinu određivao na dijametralno drugačiji način. Prema odredbama tog zakona bila je utvrđena posebne imovine i zajednički stečene imovine u braku. Zakon nije unaprijed pretpostavljao način podjele u braku stečene imovine, već je dozvoljavao da u svakom pojedinačnom porodičnom sporu zainteresovane strane dokazuju da li se radi o posebnoj ili imovini stečenoj u braku. Ti sporovi u praksi su se vodili izuzetno dugo, i naravno kao i svi drugi sporovi u ovoj pravnoj oblasti su izazivali ozbiljne probleme i poremećaje koji su se neminovno odražavali posebno na malodobnu djecu koja su stečena u takvim brakovima. Prateći koncept porodičnog prava zemalja EU novi Porodični zakon FBiH u ovoj oblasti je doživio značajnu reformu. Prema novom porodičnom zakonu utvrđeno je da bračni partneri mogu imati bračnu stečevinu i posebnu imovinu. Bračna stečevina po odredbama ovog zakona je imovina koju su bračni partneri stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice kao i prihodi iz te imovine. Ono što u praksi izaziva velike nedoumice a što je potrebno posebno obrazložiti jeste da poklon trećih osoba učinjen za vrijeme trajanja bračne zajednice (u novcu, stvarima, pružanju pomoći radom i sl.) ulaze u bračnu stečevinu, bez obzira na to koji ih je bračni partner primio, ukoliko nešto drugo ne proizilazi iz namjene poklona ili se iz okolnosti u momentu davanja poklona može zaključiti da je poklonodavac želio učiniti poklon samo jednom od partnera. Ova odredba u praksi izaziva velike nedoumice.
Obično roditelji bračnih partnera dok traje bračna idila poklanjaju svoju imovinu svojoj djeci, a u cilju poboljšanja uslova bračne zajednice koju su zasnovali. Taj odnos traje besprijekorno sve dok ne dođe do određenih sukoba odnosno poremećaja u bračnim odnosima. Obično roditelji imovinu poklanjaju svom djetetu i takva imovina bude prevedena na to dijete. U tom momentu želja roditelja je da obezbijedi svoje dijete ili oba bračna partnera ali se tada obično ne razmišlja o sukobima i problemima koji mogu nastati u bračnoj zajednici. Kada dođe do brakorazvodne parnice i kada se sazna da je ta poklonjena imovina u toku trajanja te bračne zajenice zajednička bračna stečevina, tada sed u sporovima koji su pokrenuti pred sudom obično pokušava dokazati drugačija namjera poklonodavaca. Kao što smo naprijed naveli porodični zakon daje mogućnost izuzetka, te kaže da se poklon može izuzeti iz zajedničke bračne stečevine ako proizilazi iz drugačije namjere poklonodavca odnosno ako je poklon izričito učinjen smao jednoj strani. Ja sam u advokatskoj praksi imao više ovakvih slučajeva gdje su roditelji ili braća i sestre poklanjali imovinu, i u ovim sporovima poklonodavci sve i jedan su izjavljivali da su imovinu poklanjali isključivo jednom bračnom partneru. Ni u jednom sudskom postupku se nije uspjela dokazati posebna bračna stečevina jer sud nije dao vjeru iskazima poklonodavaca obrazlažući da su pristrasni i da je namjera bila sasvim drugačija. Smatram da ovakav stav suda nije uredu i da sud treba dijametralo drugačije posmatrati ovo pravno pitanje. U većini slučajeva imovina se poklanja onom bračnom partneru koji je u posebnim ili rodbinskim odnosima. Jasno je da ta imovina služi u zajedničke svrhe dok traje bračna zajednica ali smatram da je nepošteno da sud u većini slučajeva daje takvu pravnu ocjenu i karakter izjavama poklonodavaca u smislu njihovih namjera prilikom davanja takve vrste poklona. Zaključak ovog pitanja bi mogao biti da bračni partneri odnosno lica koja poklanjaju imovinu bračnim partnerima prilikom zaključenja ugovora o poklonu trebaju naglasiti kome konkretno poklanjaju imovinu i koji je motiv takvih radnji. S obzirom da se ovi ugovori obično zaključuju kod notara smatram da pasivno držanje notara po ovom pitanju ima veliku odgovornost, s obzirom da se radi o izuzetno osjetljivom imovinsko-pravnom pitanju.
Ono što je ovaj zakon kao najveću refromu donio jeste da je utvrdio da bračni partneri su u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini ako nisu drugačije dogovorili. To u prevodu znači da su bračni partneri po sili zakona suvlasnici nad imovinom koja je stečena u braku.U praksi bi to značilo da bez obzira što se imovina knjiži na jednog od partnera drugi dostavljanjem dokaza gruntovnici da se nalazio u braku sa tim bračnim partnerom i u momentu kupovine određene nekretnine ima pravo upisa sa ½. Međutim u praksi se to ne dešava pa čak i kad dva partnera daju jedni drugima obostrane saglasnosti. Ovo pitanje bi trebalo pod hitno riješiti na jasniji i konkretniji način. Naravno da i Zakon o upisu u zemljišne knjige mora tretirati ovu pravnu problematiku i omogućiti da se na jasan i nedvosmislen način može implementirati ova reformska zakonska odredba. Obično kada jedan bračni partner iskaže svoj zahtjev za podjelu bračne stečevine, tada dolazi do direktnih sukoba sa jako ozbiljnim posljedicama. Pitanje koje u praksi bračni partneri postavljaju jeste da li bračnu stečevinu mogu dijeliti tek nakon što prestane bračna zajednica ili bračnu stečevinu mogu podijeliti u roku trajanja bračne zajednice. Ono što bračni partneri moraju znati jeste da postupci podjele bračne imovine su odvojeni od postupaka raskida bračnih zajendica odnosno razvoda? Razvod se provodi u posebnom postupku i u toj parnici se isključivo odlučuje o braku i odlučuje o pravu na izdražvanje djece, obavezi viđanja djeteta kao i izdržavanju bračnih partnera ukoliko za to postoji zakonska osnova. Bračna imovina stečena u braku se dijeli u posebnoj parnici i nije vezana za razvod braka. U toku trajanja bračne zajednice moguće je podijeliti bračnu stečevinu bilo sporazumno bilo u parničnom postupku. U drugim zemljama kao što je SAD se na dijametralno različit način rješava ovo pravno pitanje. U ovoj državi se prilikom razvoda braka odlučuje o svim pitanjima uključujući i pravo na imovinu. Problemi sa kojima smo se mi susreli u praksi jeste priznavanje takve sudske odluke. U predmetu gdje smo zastupali tužitelj je izdejstvovao odluku Kantonalnog suda o priznanju presude u SAD-u koja je osim razvoda braka odlučila i o pravu na imovini pa čak ta odluka je zadirala i u imovinu u BiH. Naravno da je taj bračni partner iskoristio tu situaaciju te je u parnici koju je druga strana pokrenula radi podjele bračne stečevine pokušao dokazati da je po pravu na imovinu odlučivano pred sudom u drugoj državi. Druga strana je bila prinuđena sa vanredno pravnim lijekom tražiti da Kanotnalni sud u odluci o priznanju se isključivo bazira na dio presude koji se odnosi na razvod braka i da se ogradi od dijela koji se odnosi na imovinsko-pravne odnose.
Iz naprijed navedenog se jasno definiše da novi Porodični zakon je na dosta krući način odredio zajedničku imovinu stečenu u toku braka i pretpostavio zajedničko suvlasništvo sa dijelom ½. Zakon je doduše dozvolio da svaki bračni partner ima pravo utvrđivati posebnu imovinu u toku pokrenute parnice gdje mora dokazati da je imovinu stekao iz sredstava stečenih prije zaključenja bračne zajednice, ili na temelju nekih radnji koje nisu vezane za bračne odnose. Mi ovdje često postavljamo pitanje da li bračni partner koji nije imao zasnovan radni odnos u odnosu na bračnog partnera koji je privređivao i radio ima manjih prava u odnosu na tog bračnog partnera. Sudska praksa je jasna i decidna. Bez obzira ko je zaposlen u toku trajanja bračne zajednice, bez obzira kolika su primanja i bez obzira da li je on direktno uzimao kredite ili ne to ne može uticati na omjer bračne stečevine. Poznati pravni stručnjaci prilikom obrazloženja ove pravne situacije kažu u da je obično žena ta koja nije radila stekla 1/2 imovine zato što je služila svog bračnog partnera, prala veš, vodila brigu o djecu i radila druge kućanske poslove. Znači bez obzira koliki doprinos jednog bračnog partnera je bio u odnosu na drugog to ne može uticati na umanjenje njegovih prava.
Već smo rekli bračna stečevina zauzima posebno poglavlje u Porodičnom zakonu FBiH i ne na baš jasan i precizan način uređuje ovu pravnu oblast. Rekli smo da novi Porodični zakon FBiH na jednake dijelove štite prava bračnih partnera. Jedno zanimljivo pitanje koje se postavlja je „da li zakon štiti vanbračnu zajednicu odnosno da li zakon štiti stečena imovinska prava u vanbračnoj zajednici? U odredbi člana 263 Zakona je utvrđeno da „imovina koju su vanbračni partneri stekli radom u vanbračnoj zajednici koja ispunjava uvjete iz člana 3. ovog Zakona smatra se njihovom vanbračnom stečevinom. Na imovinu iz stava 1. ovog člana primjenjuju se odredbe ovog Zakona o bračnoj stečevini“. Iz ove odredbe se vidi da je zakon na jasan i precizan način zaštitio vanbračnu zajednicu. Treba reći da je zakon dosta dobro definisao i samu vanbračnu zajednicu. Ovo je bitno razjasniti iz razloga što čitatelji koji se zanimaju za ove problematike trebaju znati da li se njihova eventualna vanbračna zajednica može smarati vabračnom kako je to zakonom definisano. Tako zakon kaže da je „vanbračna zajednica, u smislu ovog Zakona, jeste zajednica života žene i muškarca koji nisu u braku ili vanbračnoj zajednici sa drugom osobom, koja traje najmanje tri godine ili kraće ako je u njoj rođeno zajedničko dijete.“ Iz ove definicije možemo zaključiti da je prvi preduvjet da postoji vanbračna zajednica, da bračni partneri nisu u bračnoj ili vanbračnoj zajednici. Ovo je prihvatljivo sa načela da je u našem pravnom sistemu zabranjena poligamija (poligamija je višeženstvo). Ali šta je sa vanbračnim zajednicama u kojim je rođeno dijete, a bračni partneri već imaju bračne zajednice. Da li se dio odredbe koji se donosi na rađanje djeteta u toj vezi može primjeniti i na situaciju gdje bračni partneri imaju bračne veze. Da budem jasniji da li zakon smatra vanbračnu zajednicu i kada bračni partneri imaju bračne veze ako su dobili dijete u toj vezi? Prema mojoj praksi, sudovi to smatraju poligamijom, odnosno takve veze ne priznaju kao vanbračne bračne zajednice. Međutim postavlja se pitanje „šta sa pravim dijece koja su rođena u tim vezama? U članu 256 Zakona je određeno da „bračni partner kojem je povjereno čuvanje i odgoj djeteta dobit će pri podjeli bračne stečevine pored njegovog dijela i stvari koje su namijenjene neposrednoj upotrebi djeteta.“ Znači dijete koje je rođeno u bračnoj ili vanbračnoj zadnici ima pravo osim alimentacije (obaveza izdržavanja) i na imovinu koju dijete koristi i koja je neophodno za njegove potrebe. Dijete koje je rođeno u vezi partnera koji imaju bračne zajednice ne mogu ostvarivati to elimentarno pravo. Također otac ili majka tog dijeteta je obavezan da plaća alimentaciju ako dijete čuva majka ili otac, ali majka ili otac nema pravo tražiti imovinu koju su stekli za vrijeme trajanja te zajednice. Znači ovo je pitanje na koje praksa mora dati pravičan i pravedan odgovor.
Po pitanju imovina stečena u braku, zakon je dao mogućnost da se između bračnih partnera zaključi tkz. bračni ugovor. Ovim ugovorom bračni partner uređuju imovinske odnose onako kako se oni dogovore. Bračni ugovor je strogo formalni ugovor, znači mora biti sačinjen u pisanom obliku. Sem te forme ovaj ugovor prema zakonu mora biti sačinjen od strane notara. Kao i kod ostalih ugovora i kod ovog ugovora izražavam skepsu po pitanju propisivanja da se isti mora sačiniti od strane notara. Prvo, bračni ugovor ne utvrđuje obavezu prenosa prava vlasništva, što bi u istinu tražilo notarsku obradu. Ovim ogovorom se samo uređuju odnosi bračnih partnera o budućoj imovini, ili imovini koja je već unijeta u brak, ali sam po sebi ne predstavlja pravni osnov za prenos prava vlasništva. Iz tih razloga smatram da ugovor mogu sačiniti i same strane i da je ovjera potpisa sasvim dovljna za punovažnost ovog ugvora. O tome bi trebalo da se pozabavi nadležno federalno ministarstvo.
Bračni ugovor se može sačiniti i prije zaključenja bračne zajednice, ali i u toku trajanja bračne zajednice. Čitaoci se sigurno pitaju šta se sve može ugovoriti? Prvo se obično ugovara da je imovina koja je unesena u brak i navesti koja imovina, posebna imovina. Obično postoji imovina koju roditelji jednog od bračnog partnera žele pokloniti svoj djetetu. Po zakonu takav poklon je zajednička imovina i obično nastaju problemi kada dođe do razvoda. S obzirom da su bračni partneri svjesni svih mogućih nesuglasica, oni obično ugavaraju da pokloni učinjeni od rodbine jednog bračnog partnera je njegova posebna imovina. Imamo zanimljivu situaciju kada postoji ugovor o doživotnom izdržavanju zaključen prije braka. Ako bi se suhoparno tumačio zakon, moglo bi se zaključiti da je to zajednička imovina. Da se ne bi ovaj slučaj prepuštao tumačenju, obično se to reguliše bračnim ugovorom. Osim navednog bračnim ugovorom se obično reguliše da imovina stečena od ličnih sredstava jednog bračnog partnera je njegova posebna imovina. U praksi se to reguliše na način da se ugovori da imovina koja je upiana na jednog bračnog partnera sa dijelom 1/1 je njegova posebna imovina, a imovina koja je upiana sa dijelom od po ½ je zajednička imovina. Na samom početku primjene ovog Zakona primjena ovog ugovor je bio dosta skeptična. Međutim, sada je zaključenje ovih ugovora svakodnevna pojava što govori da je svijest ljudi po tom pitanju dosta uznapredovala.
Ima jedna posebna pravna situacija a koja se odnosi na podjeli bračne stečevine u odnosu na obaveze koje su nastale u toku trajanja bračne zajednice. Zakon predviđa da „za obaveze koje je jedan bračni partner preuzeo radi podmirenja tekućih potreba bračne, odnosno porodične zajednice, kao i za obaveze za koje prema zakonu odgovaraju zajednički oba bračna partnera, odgovaraju bračni partneri solidarno, kako bračnom stečevinom tako i svojom posebnom imovinom.“Obično se to odnosi na kreditna zaduženja ili pozajmice koje su učinjenje u toku trajanja bračne zajednice. Kada se vode sudski postupci vezani za podjelu bračne stečevine, u većini slučajeva se kao dokazi dostavljaju ugovori o kreditu, gdje se želi dokazati da je jedan bračni partner dizao kredite i iz tih kredita kupovao imovinu. U biti se želi dokazati da je to njegova posebna imovina. Ovakvo razmišljanje je savim pogrešno. Bez obzira koji bračni partner je dizao kredit, imovina koja je kupljena je zajednička bračna stečevina. Jedino što može imati uticaja na podijelu bračne stečevine je nevraćeni dio kredita. Tako ako je kredit vrjednosti 10. 000,00 KM a u toku trajanja braka vraćeno 6.000,00 KM, jedino ostatak kredita od 4000 KM može biti predmet obaveza drugog bračnog partnera. Naime, ostatak od 4¸.000,00 KM se dijeli na jednake dijelove, odnosno drugi bračni partner i nakon prestanka bračne zajednice je dužan da izmiri polovinu preostalog neotplaćenog kredita. Ovo bi bio i odgovor čitaocima koji si postavili vu vrstu pitanja.
Sem navedenog zanimljiva je još jedna pravna situacija. Kada je u pitanju pavo djeteta zakon je propisao da “bračni partner kojem je povjereno čuvanje i odgoj djeteta dobit će pri podjeli bračne stečevine pored njegovog dijela i stvari koje su namijenjene neposrednoj upotrebi djeteta.”Postavlja se pitanje koje to stvari koristi dijete i da li su te stvari i nepokretne stvari? Ja smatram da svako dijete ima pravo na dom, i da mu to pravo niko ne može uskratiti. Još se u praksi nisam susreo sa slučajem da je sud majci ili ocu koja/ji je staratelj djetetu dodijelio stan odnosno uvećao njen/gov dio. Obično očevi/majke se obavezuju da plaćaju alimentaciju, ali se grčevito bore za zajedničku imovinu. U tim situacijama niko pa ni sud ne pominje dijete ni pravo djeteta. Ja smatram da staratelj djetetu ima pravo da traži veći dio nekretnine, jer se time podmiruju potrebe djeteta i njemu se omogućava normalniji život. Recimo ako se alimentacija utvrdi od 150 KM što je čest slučaj, kako da majka/otac plati kiriju ako nije stambeno obezbjeđena/en. Da li će majka ili staratelj svu alimentaciju utrošiti na stanarinu? Od čega da djete živi, školuje se, obavlja druge aktivnosti? O ovome bi se trebao zapitati Centar za socijalni rad koji igra ključnu ulogu u brakorazvodnim parnicama.
Ovo su samo neka zapažanja u vezi bračne stečevime, mada o ovoj temi se može napisati jako kvalitetan naučni rad sa ciljem da se neka pitanja postave kao gorući problemi što svakako može poboljšati pravne stavove i pospješiti pravnu praksu u ovoj jako osjetljivoj pravnoj oblasti!
Autor: poduzetnice.ba