Pravo na pristup informacijama
Član 4. i 11. Zakona o slobodi pristupa informacijama u Bosni i Hercegovini (“Službeni glasnik BiH“, broj 28/00, 45/06, 102/09, 62/11 i 100/13);
Zahtjev za pristup informacijama, u smislu Zakona o slobodi pristupa informacijama u Bosni i Hercegovini, zadovoljava uslov pismene forme i kada je podnesen elektronskom poštom.
Iz obrazloženja:
Po nalaženju apelacionog vijeća ovog suda, osnovano se u zahtjevu za preispitivanje sudske odluke ističe da je osporeno rješenje tužene, koje je kao pravilno i zakonito ocijenilo vijeće za upravne sporove ovog suda, zasnovano na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i povredama odredaba postupka.
Odredbom člana 4. Zakona o slobodi pristupa informacijama u Bosni i Hercegovini (“Službeni glasnik BiH“, broj 28/00 do 100/13) propisano je da svako fizičko i pravno lice ima pravo pristupa informacijama koje su pod kontrolom javnog organa, a svaki javni organ ima odgovarajuću obavezu da objavi takve informacije. Ovo pravo pristupa podliježe samo formalnim radnjama i ograničenjima, kako je utvrđeno u ovom Zakonu. Odredbom člana
- 1 istog Zakona, propisan je postupak podošenja zahtjeva, gdje su, između ostalog, u stavu 2.) navedenog člana, propisani formalni uslovi koje zahtjev mora ispunjavati, te je propisano da zahtjev za pristup informacijama, mora biti u pisanoj formi, napisan na jednom od zvaničnih jezika Bosne i Hercegovine, zatim sadržavati dovoljno podataka o prirodi i/ili sadržaju informacija, kako bi se omogućilo da javni organ provede redovne aktivnosti u cilju pronalaženja zahtijevanih informacija i uključiti ime podnosioca zahtjeva, kao i adresu podnosioca zahtjeva.
Vodič za pristup informacijama Ministarstva inostranih poslova Bosne i Hercegovine, koji se primjenjivao u vrijeme podnošenja zahtjeva za pristup informacijama, a koji se primjenjuje i sada, u tački 4 stav 1. alineja četvrta, propisuje da se zahtjev predaje lično u pisarnicu Ministarstva, ili poštom na adresu Musala br. 2, Sarajevo, odnosno putem redovne pošte, elektronske pošte ili faksom.
U smislu navedenih odredbi, po shvatanju apelacionog vijeća, suprotno shvatanju vijeća za upravne sporove, zaključak tuženog broj: 10/2-1-37- 1-29530/18 od 19.09.2018. godine, je nepravilan i nezakonit, a samim tim i nezakonito je i konačno rješenje tuženog kojim je odbijena (u rješenju pogrešno stoji „odbačena“) žalba tužioca protiv navedenog rješenja.
Navedeni zaključak ne sadrži valjano obrazloženje u smislu člana 211. stav
- ZUP-a, jer ne objašnjava koje to formalne uslove zahtjev ne ispunjava, niti se žalilac njime poučava (pomoć neukoj stranci, član 12) kako zahtjev da ispravi, a sve to žalica, ovdje tužioca, sprečava da ostvari pravo na djelotvoran pravni lijek, pošto ne može valjano da pobija zaključak koji je neobrazložen i koji ne može da razumije, a što ga sprečava da ostvari pravo na pristup informacijama i da formira mišljenje o radu javnih organa. Dakle, pobijani zaključak sadrži nedostatke koji sprečavaju ocjenu njegove zakonitosti.
Nadalje, odredbom člana 18. navedenog Zakona je utvrđena dužnost pomaganja, odnosno da je svaki javni organ dužan preduzeti sve potrebne mjere pomoći svakom fizičkom ili pravnom licu koje traži da ostvari bilo koje pravo u smislu ovog zakona.
Neprihvatljivo je i obrazloženje konačnog akta, rješenja tuženog broj: 10/2-1-37-1-29530-2/18 od 26.10.2018. godine, da je podnosilac zahtjeva informisan, usmeno u telefonskom razgovoru, a nakon toga i pismeno navedenim zaključkom MVP BiH, da uredi svoj zahtjev na način da se na istom potpiše i pošalje u formi kako to propisuje član 11 stav 2 Zakona, te u skladu sa članom 3 Vodiča za pristup informacijama Ministarstva inostranih poslova Bosne i Hercegovine, koji pored ostalog precizira da se „zahtjev predaje lično u pisarnicu Ministarstva, ili poštom na adresu tuženog, odnosno putem faksa“.
Naime, tuženi se u konačnom rješenju o odbijanju žalbe poziva na Vodič, broj:10/2-2-50-1-34273/12 od 3.10.2012. godine, koji je prestao da se primjenjuje donošenjem Vodiča od 28.10.2013. godine, koji daje mogućnost da se zahtjev za pristup informacijama podnosi i putem elektronske pošte.
Osim toga, obaveza potpisivanja podnosioca zahtjeva postoji samo kada se radi o zahtjevu fizičkog lica za pristup ličnim informacijama (stav 3. člana 11. Zakona), što ovdje nije slučaj.
Po ocjeni apelacionog upravnog vijeća, zahtjev tužioca za pristup informacijama ispunjava sve formalne uslove koje propisuje odredba člana 11. stav 2. Zakona o slobodi pristupa informacijama BiH. Sadrži ime i adresu podnosioca – tužioca, kao i dovoljno podataka o prirodi i sadržaju traženih informacija (ukoliko ne sadrži, onda je pobijani zaključak protivan odredbi člana 12. stav 2. navedenog
zakona, jer žalioca ne upućuje kako da precizira zahtjev), na srpskom je jeziku, te je u pisanoj formi, pošto je i elektronska pošta pisana forma-elektronska pisana forma, a ne štampana pisana forma, ali zakon ne postavlja kao formalni uslov materijal na kojem zahtjev treba da bude podnesen, pa i iz odredbe člana 2. Zakona (pristup u najvećoj mogućoj mjeri bez odlaganja i po najnižoj prihvatljivoj cijeni) i odredbe člana 4. Zakona (pravo pristupa podliježe samo formalnim ograničenjima kako je utvrđeno tim zakonom) ali i iz odredbe člana
- 4. stav 3. Konvencije CETS 205 (u obrаzloženju Konvencije se izričito navodi da ova odredba podrazumijeva i pravo da se zahtjev podnese elektronskom poštom ) i člana V stav 2. Preporuke R (2002) 2, proizilazi da se zahtjev može podnijeti i elektronskom poštom.
(Presuda Suda Bosne i Hercegovine, broj: S1 3 U 031451 20 Uvp od 03.09.2020. godine)
