Gawlik vs. Liechtenstein (br. 23922/19), 16.2.2021. Nema povrede člana 10. EK
Aplikant je Lothar Gawlik, njemački državljanin, rođen 1967. godine.
Slučaj se tiče doktora koji je sumnjao da se u njegovoj bolnici obavljala eutanazija i koji je kasnije otpušten.
Aplikant je specijalista opće i interne medicine. Od 1. juna 2013. godine bio je zamjenik šefa odjela za internu medicinu u Nacionalnoj bolnici Lihtenštajn. Tokom svog rada, naišao je na informacije da su na ovom odjelu umrla četiri pacijenta nakon što im je doktor H. dao morfij. Zaključio je se radilo o eutanaziji.
Aplikant se 11. septembra 2014. godine obratio tužilaštvu, a da prije toga nije prvo prošao sistem žalbi unutar bolnice. Policija je poduzela nekoliko istražnih radnji, a sam slučaj je privukao veliku pažnju medija.
Sačinjen je interni izvještaj kojim se odobrava tretman kojeg je pružio doktor H., a kasnije je navedeni tretman odobren i kroz eksterni izvještaj. Aplikant je suspendovan 26. septembra 2014. godine, dok je 17. oktobra 2014. godine otpušten bez otkaznog roka. Nije mu bilo omogućeno da koristi navedeni sistem bolničkih internih žalbi.
U 2014. godini pokrenuta je krivična istraga protiv H., koja je međutim obustavljena. U 2016. godini, također je obustavljen krivični postupak protiv aplikanta.
Aplikant je pokrenuo sudski postupak protiv bolnice, tražeći odštetu od 600.000 švajcarskih franaka (CHF). Njegov tužbeni zahtjev je odbijen 2017. godine, jer je sud smatrao da se više nije moglo očekivati da bolnica u dobroj vjeri zaposli aplikanta. Ta je presuda ukinuta u žalbenom postupku, a aplikantu je dodijeljeno 125.000 CHF. Međutim, Vrhovni sud je 2018. godine ukinuo drugostepenu presudu.
Nakon toga, aplikant je podnio ustavnu tužbu, pozivajući se, između ostalih odredbi, na član 10 Konvencije. Ustavni sud je presudio da se pravo na slobodu izražavanja odnosi na odnos između aplikanta i Nacionalne bolnice Lihtenštajn. Iako je sud prihvatio da se aplikant smatrao zviždačem, smatrao je da nije testirao svoje sumnje prije izlaska u javnost. Sud je stoga odbio žalbu aplikanta.
Pozivajući se na član 10. (sloboda izražavanja), aplikant se žali da su mu otkazom s radnog mjesta bez otkaznog roka, a zbog podnošenja krivične prijave, povrijeđena prava.
Evropski sud je posebno utvrdio da, iako aplikant nije postupio s neprimjerenim motivima, bio je nemaran u neprovjeravanju podataka. Stoga je njegovo otpuštanje bilo opravdano s obzirom na učinak na reputaciju bolnice i drugog člana osoblja. Sud je zaključio da je miješanje u pravo aplikanta bilo proporcionalno.
