Kao što smo napomenuli u prethodnom tekstu temu stečajnog postupka ćemo završiti sa reorganizacijom stečajnog dužnika u stečajnom postupku smatram da je sadašnji Zakon o stečajnom postupku na dosta složen način obradio ovu problematiku te da u mnogim segmentima ovog poglavlja zakon je nedorečen. Ono što stečajni postupak nebi trebalo da čini kao kazneni za stečajnog dužnika, jeste moguća reorganizacija koja se predlaže u toku stečajnog postupka, a koja bi u biti zadovoljila interes povjerilaca ali istovremeno zadovoljila i interese stečajnog dužnika. Stečaj u pravilu bez reorganizacije je neminovno gašenje privrednog subjekta- stečajnog dužnika, a sprovodi se isključivo da bi se zadovoljili interesi stečajnih povjerilaca. U praksi je rjedak slučaj da stečajni dužnik bez reorganizacije preživi stečajni postupak. Rijetka je i situacija da se u stečajnom postupku namire sve grupe povjerilaca. Međutim postoje privredni subjekti koji su izuzetno veliki gubitaši, a i dalje funkcionišu , a sve u cilju zadovoljavanja ukupnog društvenog interesa. Tu a priore mislim na državna privredna društva kao što su gradski saobraćaj, vodovod i kanalizacija i sl. Najbolji primjer za takvog gubitaša , a koji funkcioniše samo radi interesa države, je JP gradsko saobraćajno preduzeće Sarajevo. Ovo preduzeće je dužno izuzetno velike novčane iznose pa kako poreskim upravama tako i neizmirene plaće svojim radnicima. Ako se Zakon o stečaju primjenjuje kao jedna nužna mjera, nikada mi neće biti jasno kako se prema ovom pravnom subjektu ne pokrene stečajni postupak. Upravo zbog nepoznavanja ove materije od strane izvršne vlasti, ali i zbog političkih interesa, ovaj pravni subjekat svakodnevno povećava svoja dugovanja koja će je neminovno na kraju dovesti do ekonomskog kraha jer ni interevencija države neće biti dovoljna da se spasi pravni subjekat. Reorganizacija u okvirima stečajnog postupka bi bila neminovnost za ovog pravnog subjekta. Upravo iz tih razloga, a kako se u literaturi malo piše ,ali i malo priča o reorganizaciji, želja mi je da u što je moguće kraćim crtama obrazložim ovaj postupak te možda podstaknem neke konzumente ovog članka da počnu razmišljati na fonu pozitivnih dešavanja i mogućih rješenja u ovakvim i sličnim pravnim situacijama.
Plan reorganizacije u Zakonu o stečajnom postupku se definiše kao stečajni plan. Stečajni plan se može izraditi i predložiti samo nakon otvaranja stečajnog postupka. Zbog toga i smatram da se jedna od osnovnih mjera prema ovako posrnulim pravnim subjektima treba preduzeti pokretanje stečajnog postupka. Stečajnim planom se može ostaviti stečajnom dužniku sva ili dio njegove imovine radi nastavljanja poslovanja stečajnog dužnika. Ovo je možda najbitniji segmenat stečajnog plana i možda osnovna svrha njegove opravdanosti. Po mom mišljenju jedini opravdan stečajni plan je taj koji će omogućiti da stečajni dužnik nastavi da obavlja svoju poslovnu djelatnost. Naravno da bi se nastavljala obavljati poslovna djelatnost neophodno je da se stečajnom dužniku ostavi na raspolaganju bilo pokretna ili nepokretna imovina. Planom se može prenijeti dio ili sva imovina stečajnog dužnika na jedno ili više postojećih lica ili lica koja će biti tek osnovana. I ova mjera je izuzetno bitna, jer kao što se vidi planom se može uključiti i neka druga poslovno sposobna lica koja će raditi u interesu stečajnog dužnika i na kojeg se može prenijeti njegova imovina. Stečajni dužnik se može pripojiti drugom licu ili spojiit sa više njih. Ova mogućnost se u privrednom pravu tretira kao statusna promjena i reorganizacija stečajnog dužnika. Međutim postavlja se pitanje da li privredni subjekti u većinskom državnom vlasništvu mogu praviti ovakve angažmane, jer bi se to moglo lako poistovjetiti sa posrednom privatizacijom uz minimalna ulaganja kapitalnih sredstava. Može se takođe prodati sva ili djelomična imovina stečajnog dužnika sa ili bez razlučnih prava. Smatram da ova mogućnost koja se predviđa stečajnim planom je bespotrebna jer i sam stečajni postupak predviđa unovčenje stečajne mase tako da sama mjera prodaje imovine dovodi u pitanje nastavak obavljanja djelatnosti stečajnog dužnika. Jedna od mjera koja se može predložiti je i pretvaranje potraživanja u uloge. Ovo je izuzetno afirmativna mjera koja može biti iskorištena da se mnogi pravni subjekti koji imaju afirmativne privredne djelatnosti reorganiziraju i spase od gašenja. U praksi bi to značilo da povjerilac svoja potraživanja namiri na način što će u procentualnom smislu biti suvlasnik tog pravnog subjekta čime bi se automatski stečaj obustavio jer bi povjerioci bili namireni kroz uloge i oslobodili duga stečajnog dužnika. O ovoj mjeri bi trebalo dobro razmisliti da bude jedan od osnovnih modela kako spasiti privredne subjekte od propadanja. Jedna od mjera stečajnog plana je i prijedlog namirenja stečajnih povjerilaca koja može biti predložena u obliku smanjenja ili odgode isplate obaveze stečajnog dužnika. U praksi bi to značilo da stečajni dužnik sa povjeriocima može napraviti sporazum na način da dužnik povjeriocima u nekom periodu izmiruje svoja potraživanja iz dobiti koje ostvaruje, čime bi faktički stečajni dužnik nastavio sa obavljanjem svoje djelatnosti.
Obaveze stečajnog dužnika kao jedna od mjera može biti da se iste pretvaraju u kredit. To bi značilo da povjerioci svoja potraživanja pretvaraju u kreditna potraživanja što je u praksi diskutabilno s obzirom da kreditom može biti samo ograničeno pravno lice. Iz naprijed navedenih mjera koje se mogu predložiti stečajnim planom jasno je da je lepeza mjera jasno široka , i da stečajni plan može biti izuzetno afirmativan. Stečajni plan može predložiti stečajni dužnik zajedno sa otvaranjem stečajnog postupka. Nakon što se otvori stečajni postupak stečajni plan može podnijeti stečajni upravnik i stečajni dužnik, ako je na skupštini povjerioca stečajnom upravniku naložena izrada stečajnog plana taj se plan sudu može podnijeti u roku od 30 dana od održavanja skupštine. Sud ovaj rok može produžiti za još 30 dana. Pitanje da li je u interesu stečajnom upravniku da podnosi stečajni plan lično smatram da je jedino u interesu stečajnog dužnika i stečajnih povjerioca da podnesu stečajni plan. Pitanje koje problematizira u ovom radu jeste zbog čega zakon nije dao mogućnost i stečajnim povjeriocima da putem odbora ili skupštine direktno predlože stečajni plan. Smatram da je stečajnim povjeriocima u interesu da predlažu plan kojim će se oporaviti stečajni dužnik i koji će iz svoje poslovne djelatnosti izvršiti povrat duga stečajnim povjeriocima. A ako npr. stečajni povjerioci žele da bude udjeličari stečajnog dužnika zašto im to i ne omogućiti. Naravno stečajni upravnik rjetko kada ima taj interes , a i stečajni dužnik nekada može namjerno opstruirati takve aktivnosti. Znači inicijativa za izmjenu Zakona o stečajnom postupku u tome segmentu da se povjeriocima omogući da putem odbora ili skupštine predlažu planove smatra da je opravdana.
Stečajni plan prem zakonu se sastoji od pripremne osnove i osnove za provođenje.
U pripremnoj osnovi stečajnog plana se navode mjere koje su preduzete prije otvranja stečajnog postupka ili se još trebaju preduzeti, kako bi se stvorio osnov za planirano ostvarivanje prava učesnika. Pripremna osnova mora da sadrži i sve ostale podatke o osnovama plana koje su značajne za donošenje odluka o povjeriocima o planu i za njegovu sudsku odluku. Iz ovih elemenata pripremne osnove se može zaključiti da se u ovoj osnovi stečajni dužnik mora očitovati na okolnosti da li predloženi stečajni plan ima ozbiljnu namjeru reorganizacije i da li je ta namjera potkrepljena validnim materijalnim dokazima i sredstvima. Ovaj plan ima za cilj da se spriječi eventualna mahinacija stečajnog dužnika u cilju bespotrebnog odlaganja stečajnog postupka. Stečajni dužnik tj onaj ko predlaže stečajni plan mora naložiti koje je aktivnosti preduzeo da izmiri svoje povjerioce, jer ako ničim nije pokazao da ima plan izmirenje obaveza, tada bilo koji stečajni plan ne dolazi u obzir jer nema potrebnu materijalnu osnovu. Takođe se u osnovi mora nevesti koje su mjere koje će se preduzeti, i da li te mjere mogu imati uticaja da se kroz stečajni plan i njegovu realizaciju namire stečajni povjerioci, a da se istovremeno ne ugasi stečajni dužnik kao pravni subjekat.
Obzirom da je ova tema bar za mene veoma interesantna i da je u pravilu dosta komplikovana i široka, dajem sebi za pravo da završim ovaj svoj današnji rad, a da drugi rad takođe posvetim reorganizaciji u stečajnom postupku gdje ćemo obrazložiti i druge bitne elemente kao i sam postupak prihvatanja i potvrde stečajnog plana.
Autor: poduzetnice.ba
