U prošlom radu smo započeli temu kupoprodaje koja je najbitnija obligacija u smislu ugovornih odnosa. Rekli smo da dva osnovna elementa u kupoprodaji koja određuju ovaj pravni proces su: stvar i cijena. Obrazložili smo stvar, a u ovom radu ćemo se baviti cijenom.
Ugovorom o kupoprodaji, da bi on bio pravno valjan mora biti utvrđena cijena. Postoje ugovori gdje je cijena fiksno određena a postoji i situacija gdje cijena nije određena.
Ako ugovorom o kuproprodaji cijena nije određena a ni ugovor ne sadrži dovoljno podataka pomoću kojih bi se ona mogla odrediti ugovor nema pravno dejstvo. To znači da pravni posao kupoprodaje u kome cijena nije određena niti odrediva, takav ugovor ne može realizovati ugovorenu kupoprodaju. Iz ove definicije zaključujemo da cijena u kupoprodajnom ugovoru može biti određena ali i odrediva. To znači da se pod određenom cijenom podrazumijeva fiksno određena cijena za određenu stvar, a postoje slučajevi gdje cijena nije fiksno određena ali je ona odrediva. To zavisi od samih okolnosti kupoprodaje tako i od same prirode stvari koja je predmet kupoprodaje. U praksi postoje stvari i prava čija cijena je određena odnosno propisana od nadležnog državnog organa. U slučaju da je cijena propisana od nadležnog državnog organa tada je kupoprodajna cijena te stvari isključivo odrediva na temelju takve odluke te ukoliko bi se kupoprodajnim ugovorom ugovorila viša cijena pa ona bila plaćena prodavac je dužan kupcu vratiti višak kupoprodajne cijene i obrnuto. U praksi je to npr. neizgrađeno građevinsko zemljište koje se prodaje putem tendera. Općine za prodaju takvih zemljišta donose posebne odluke o cijeni koja se temelji po rejonima. Kupoprodajna cijena ne može biti iznad ili ispod minimuma utvrđene cijene zemljišta po tim odlukama.
U pravnoj praksi postoje slučajevi kada je ugovorena tekuća cijena. Tekuća cijena je cijena koja se utvrđuje zvaničnim evidencijama na tržištu u mjestu prodavca u vrijeme kada je trebalo uslijediti ispunjenje ugovora. U praksi ova je kategorija veoma teško odrediva posebno u današnjem zakonodavno – pravnom sistemu BIH kada sve insitucije funkcionišu na granici zadovoljavajućeg. Teško je danas da postoji neka institucija koja se bavi takvom vrstom statistike o tržišnim odnosno tekućim cijenama, ali zakonodavac je dao tu mogućnost koja se u izuzetnim slučajevima može i upotrijebiti.
Postoje slučajevi kada je utvđivanje cijene povjereno trećem licu ili osobi, tada ukoliko dođe do spora na način da se cijena ne moze odrediti ili se ugovarači ne slože sa cijenom koju odredi treće lice, tada će se u toj situaciji smatrati da je ugovorena razumna cijena.
Posebna kategorija kupoprodaje je i predaja kupljene stvari. U pravnoj praksi posebno u privrednim sporovima veoma je česta pojava da dolazi do sporenja upravo u vezi same primopredaje. Smatram da sudionici privrednih obligacija bi trebali znati bar osnovne uzuse i pravila koja se tiču predaje kupljene stvari.
Prodavac je dužan predati stvar kupcu u vrijeme i na mjestu predviđenim ugovorom. Ova obaveza je jasna i definisana samo u slučaju da je to konkrento dogovotrno kupoprodajnom obligacijom. Kada prodavac preda kupcu stvar tada se smatra da je on izvršio svju obavezu. Međutim prodavac predaje stvar kupcu koji je dužan da prilikom same predaje stvari izvrši njen pregled. Jako je bitno napomenuti da je prodavac dužan kupcu predati stvar u ispravnom stanju zajedno sa njenim pripadcima. Ako stvar koja je predmet kuproprodaje ima i plodove koji su sastavni dio te stvari, tada je kupac dužan da preda i taj plod. Npr. ako je kupac kupio kravu koja je bila steona, ako je isti zaključio kupoprodajni ugovor pa se u međuvremenu krava otetli tada je on dužan kupcu predati i kravu i tele.
Postoji i slučajevi kada je ugovoreno da predaja stvari bude izvršena u toku izvjesnog perioda vremena, a da prilikom toga nije određeno koja će strana imati pravo odrediti datum predaje u granicama tog perioda. U tom slučaju to pravo pripada prodavcu, osim kad iz okolnosti slučaja poizilazi da je određivanje datuma predaje ostavljeno kupcu. Ovo pravilo je logično iz razloga što je ipak prodavac taj koji u mometu zaključenja kupoprodaje raspolaže sa kupljenom stvari i logično je da on u takvim slučajevima i određuje vrijeme i mjesto predaje te stvari.
Ukoliko datum predaje nije određen tada je prodavac dužan da u razumnom roku preda stvar kupcu. U praksi kada dođe do sporenja veoma teško je utvrditi koji je to razumni rok i to je obicno u nadležnosti suda i sudije. Svaka stvar ima svoju specifičnost i naravno da od te specifičnosti zavisi i koji bi to realan razumni rok bio. Ne možemo u praksi porediti rok predaje kupljene zivotinje i neke mašine za cije montiranje i demontiranje treba 2 ili 3 mjeseca. U tim slučajevima je logično da će rok predaje za kupljenu životinju biti odmah a za takvu mašinu možda 3, 4 ili 5 mjeseci.
Troškovi predaje kupoprodajne stvari kao i one kojoj prethodi u pravilu snosi prodavac a troškove odnošenja kupljene stvari obično snosi prodavac, osim ako to oni nisu drugačije ugovorili.
Ako nije što drugo ugovoreno ili ako to nije uobičajeno prodavac nije dužan predati stvar ako mu kupac nije izmirio kupoprodajnu cijenu istovremeno. Uobičajeno je da se kupoprodajna cijena isplaćuje istovremeno sa predajom stvari. U praksi to izaziva izuuetno velike dileme. Npr. vi kupujete stan iz kreditnih sredstava. Da bi banka pustila kreditna sredstva na račun prodavca neophodno je da kod notara zaključite pravno valjan ugovor. Postavlja se pitanje koja je garancija prodavcu da će dobiti taj novac i koja je garancija banci da će prilikom isplate cijene kupac dobiti nekretninu. Ova je stvar relativno lako rješiva kod nadležnih notara, jer zaključuju pravno valjan ugovor međutim primjerke prodavca i kupca zadržavaju za sebe dok im se ne dostavi dokaz da je cijena isplaćena. Mnogo teža situacija je kada kupoprodaja ide direktno između prodavca i kupca i kada banka ne posreduje toj kupoprodaji. Nekada kupac dođe kod notara izjavi da je dobio kupoprodajnu cijenu a u biti ta cijena nije isplaćena. Imao sam par slučajeva gdje su notari u tim postupcima učestvovali kao svjedoci i mogu slobodno reći da su ti jedni od najkomplikovanijih privrednih sporova jer se obično iza takvih manipulativnih radnji kriju sumnjivi i zelenaški ugovori. Kada se predaja stvari ostvaruje uručenjem prevoziocu, prodavac moze odložiti slanje stvari do isplate cijene ili poslati stvar tako da zadrži pravo da raspolaže njom za vrijeme prijevoza. Ako se poslije slanja stvari pokaže da su njegove materijalne prilike takve da se realno može posumnjati da on – kupac nece isplatit cijenu, prodavac može spriječiti izručenje stvari kupcu i kad ovaj već ima u rukama ispravu koja ga ovlašćuje da zahtijeva izručenje stvari. To je onaj primjer kada kupac i prodavac zaključe ugovor i prodavac se obaveže da će isporučiti stvar kupcu u tom i tom periodu na tom i tom mjestu a ovaj se obaveže da će mu kupoprodajnu cijenu isplatiti nakon što primi kupoprodajnu stvar. Pravno-formalno kupac ima valjanu ispravu da mu se preda kupoprodajna stvar a prodavac ima obavezu da preda tu stvar. Međutim desi se da prodavac dobije pouzdanu informaciju da je kupac u teškoj finansijskoj situaciji, da npr. kuproprodajnu stvar ne kupuje u one svrhe i ciljeve koje je obrazlagao prilikom kupoprodaje, da je kupac dužan mnogim prodavcima sličnih stvari tada prodavac bez obzira na obavezu na koju se obavezao ima pravo da spriječi predaju kupoprodajne stvari. Ukoliko ga kupac tuži u toj situaciji a prodavac dokaže da su njegove tvrdnje bile tačne, tada neće biti obavezan sudskom odlukom, niti za štetu niti za predaju kupoprodajne stvari.
Sa ovim bi danas završili ovaj dio kupoprodaje i najavljujemo da ćemo u narednom tekstu nastaviti sa ovom temom i to sa materijalnim i pravnim nedostacima koji se mogu desiti u postupcima kupoprodaje. Ova tema je veoma značajna jer ona će dati odgovor na mnoga pitanja sa kojim se konzumenti ove stranice susreću u privrednom poslovanju.
Autor: poduzetnice.ba
