Organizacija pravosuđa u Bosni i Hercegovini
Sudski sistem Bosne i Hercegovine

Struktura pravosuđa u Bosni i Hercegovini

Prva stvar koja interesira svakog građanina jest koji je pravosudni organ nadležan za zaštitu njegovih prava u Bosni i Hercegovini.

Sudski sistem u Bosni i Hercegovini (BiH) organiziran je kroz složenu mrežu osnovnih (u Federaciji BiH općinskih), kantonalnih (u Republici Srpskoj okružnih), entitetskih i državnih sudova. Koji će sud suditi u određenoj pravnoj stvari (sporu) zavisi od toga da li ima pravo da u njoj postupa, odnosno da li stranke kod tog suda mogu tražiti zaštitu svojih prava. Ovo pravo suda zove se sudska nadležnost (jurisdikcija). Postoje mjesna i stvarna nadležnost. Mjesna nadležnost se odnosi na teritoriju. Tako su općinski i osnovni sudovi nadležni da sude optuženima za krivična djela koja su počinjena na prostoru jedne ili više općina koje taj sud “pokriva”. Nadležni su i da sude po svim tužbama koje građani naseljeni na istoj teritoriji podnose jedni protiv drugih, protiv preduzeća i udruženja ili protiv organa državne vlasti. Pred ovim se sudovima dijeli nasljedstvo, vode zemljišne knjige, utvrđuje zakonitost štrajka, tuži za dugove, razvode brakovi, ispituje krivica za većinu krivičnih djela, vodi prekršajni postupak, otvaraju stečaji i likvidiraju preduzeća (samo u FBiH, u RS-u to čine okružni privredni sudovi), odlučuje o smetanju posjeda i pravima iz radnog odnosa, utvrđuje ili osporava očinstvo i obaveza izdržavanja djeteta. Zbog toga općinski i osnovni sudovi predstavljaju prvu liniju odbrane prava građana. Mjesna nadležnost nije neograničena. Ukoliko građanin (ili bilo koji drugi tužilac) tuži nekoga ko nije naseljen na istoj teritoriji, dužan je to učiniti pred sudom koji pokriva teritoriju gdje je tuženi nastanjen. Ovaj se princip primjenjuje jer se nastoji olakšati položaj tuženog historijski, smatralo se da je veća šansa za pristrasnost suda u mjestu gdje živi tužilac. Ni ovo pravilo, kao ni većina pravila s kojima se u ovoj brošuri susrećete, nije neograničeno. Ukoliko se sudi zbog nastanka štete, mjesno nadležan će biti i sud koji pokriva teritoriju na kojoj je nastanjen tuženi, ali i sud koji pokriva teritoriju gdje je šteta nastala. U ovom slučaju, tužilac ima šansu da bira gdje će podnijeti tužbu. Ukoliko je predmet spora nekretnina, mjesno će nadležan uvijek biti sud na čijem se području nalazi nekretnina.

Pored mjesne, postoji i stvarna nadležnost. Stvarna nadležnost je nadležnost suda da sudi s obzirom na vrstu predmeta. Osnovni i općinski sud neće biti nadležni za svako počinjeno krivično djelo. Npr., za ona krivična djela za koja je zaprijećena kazna zatvora od deset ili više godina u Federacije BiH nadležni su kantonalni, a u RS-u okružni sudovi.

U Republici Srpskoj, dvije su vrste okružnih sudova: okružni privredni sudovi i okružni sudovi. Najbitnije je za kantonalne i okružne sudove znati da su to sudovi kojima se podnosi žalba protiv svih odluka osnovnih i općinskih sudova. Dakle, neko ko je nezadovoljan odlukom općinskog ili osnovnog suda podnijet će žalbu na presudu kantonalnom u FBiH, odnosno okružnom sudu u RS-u. Ovo je tzv. princip dvostepenosti u odlučivanju, čiji je smisao u tome da u rješavanju svake odluke učestvuju najmanje dva suda. Sud koji prvi rješava je prvostepeni, a sud koji rješava na osnovu podnesene žalbe je drugostepeni.

Ovim se principom nastoji osigurati ujednačenost sudskih odluka da bi se tako postigla jednakost u ostvarenju zaštite prava građana. Zbog toga kažemo da kantonalni i okružni sudovi ujednačavaju sudsku praksu. Ujednačavanjem sudske prakse se također bave i vrhovni sudovi entiteta – Vrhovni sud Federacije BiH i Vrhovni sud RS-a. Za razliku od kantonalnih i okružnih sudova, oni nikad nisu prvostepeni, već sude isključivo po žalbama i revizijama koje se podnose da bi se preispitale odluke ili postupci okružnih, odnosno kantonalnih sudova. U ovim slučajevima govorimo o trostepenosti sudskog odlučivanja. Prisjetimo li se analogije kojom smo općinske i osnovne sudove uporedili sa prvom linijom odbrane, vrhovne je sudove adekvatno smatrati posljednjom linijom odbrane prava građana.

Svi sudovi kojima smo se do sada bavili su entitetski. Na nivou Bosne i Hercegovine postoje i Sud BiH i Ustavni sud BiH. Sud BiH pruža pravnu zaštitu građanima koji smatraju da im je povrijeđeno neko pravo upravnim aktom institucija BiH. Primjera radi, to će biti u situacijama kada Uprava za indirektno oporezivanje nekoj kompaniji utvrdi novčanu kaznu za neplaćene poreske obaveze ili kada Ministarstvo za civilne poslove utvrdi da je neko nelegalno stekao državljanstvo BiH. Također, on sudi i u radnim sporovima koje radnici u institucijama BiH vode sa institucijama BiH. U krivičnim predmetima, sudi na osnovu postupaka koje inicira Tužilaštvo Bosne i Hercegovine (vidi niže). Najveći broj predmeta ratnih zločina procesuiranih u BiH, kao i predmeta organiziranog kriminala, procesuirano je pred ovim sudom. U postupcima koji se vode pred ovim sudom, drugostepenost se osigurava na način da se žalba podnosi ovom sudu, koji je razmatra pred tzv. apelacijskim vijećem, koje će se uvijek sastojati od sudija koje nisu sudile u prvostepenom postupku.

Posebnim se sudovima smatraju ustavni sudovi. U Bosni i Hercegovini postoje tri: dva entitetska i jedan državni. Historijski gledano, postupke pred ovim sudovima nisu mogli voditi građani, već predsjednici, premijeri, parlamentarne poslaničke grupe, općine, gradovi, kantoni i drugi organi javne vlasti kao i istaknute političke ličnosti. To je zato što se oni bave samo najkrupnijim i najsloženijim pitanjima na razmeđi prava i politike; ocjenjivanjem usklađenosti usvojenih zakona i drugih akata sa entitetskim ustavima, odnosom između federalnih jedinica, odnosom između gradova i općina i entiteta, postojanjem vitalnih interesa konstutitvnih naroda. U entitetskim ustavnim sudovima RS-a i FBiH to je tako. Međutim, Ustavni sud BiH, kao najviši sud u Bosni i Hercegovini, u skladu sa Ustavom BiH, ne rješava samo o pitanju usklađenosti zakona BiH i entiteta sa njenim Ustavom. On također rješava i po apelacijama (žalbama) građana kada smatraju da su im odlukom bilo kog suda u BiH povrijeđena prava zajamčena Ustavom. Budući da Ustav BiH navodi veoma dugačku listu prava koja se jamče iz liste međunarodnih ugovora navedenih u Aneksu uz Ustav, iz toga slijedi da građani na praktično svaku odluku bilo kojeg suda u BiH mogu podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. Od osobite su važnosti odluke Ustavnog suda o pravu na pravedno suđenje, kojim se posebno bavimo u jednom dijelu ove brošure. Ove odluke temelje se na praksi Evropskog suda za ljudska prava, budući da su standardi pravednog suđenja u našoj zemlji definirani Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava. Evropska konvencija je međunarodni ugovor. Zemlje koje su je potpisale, a radi se o svim evropskim zemljama osim Bjelorusije, obavezuju se ne samo na primjenu visokih standarda zaštite ljudskih prava, u koje spada i pravo na pravedno suđenje, već i na to da njihovi građani imaju pravo da se za zaštitu svojih prava obrate posebnom sudu. Taj sud se naziva Evropski sud za ljudska prava i smješten je u Strasbourgu, u Francuskoj. Ovom se sudu građani mogu obratiti tek nakon što iscrpe sva pravna sredstva domaćeg pravosuđa. Iako se radi o međunarodnom sudu, njegove odluke obavezuju sve državne institucije, pa i pravosuđe Bosne i Hercegovine.

Brčko distrikt Bosne i Hercegovine ima dva suda: Osnovni i Apelacijski. Osnovni je sud opće mjesne i stvarne nadležnosti, a Apelacijski sud je sud kojem se izjavljuju žalbe protiv odluka Osnovnog suda.

Sudski sistem Bosne i Hercegovine čine:
• 3 ustavna suda (Ustavni sud Bosne i Hercegovine, Ustavni sud Federacije BiH i Ustavni sud Republike Srpske)
• Sud Bosne i Hercegovine;
• 2 entitetska vrhovna suda (Vrhovni sud Federacije BiH i Vrhovni sud Republike Srpske);
• 16 kantonalnih i okružnih sudova (10 u Federaciji BiH, 5 u RS-u i jedan u Brčko Distriktu BiH);
• 52 Općinskih i osnovnih sudova (32 u Federaciji BiH, 19 u RS-u i jedan u Brčko Distriktu BiH);
• 5 okružnih privrednih sudova u Republici Srpskoj;
• Viši privredni sud u Banjoj Luci.
• Broj sudija: oko 1000

Zakonski okvir:

Zakon o Sudu Bosne i Hercegovine – Ovo je neslužbena prečišćena verzija navedenog zakona.

Zakon o sudovima u Federaciji BiH – (“Službene novine Federacije BiH”, br. 38/05, 22/06, 63/10, 72/10, 7/13, 52/14)

Zakon o sudovima u Brčko distrikta BiH – (Integralni tekst sa izmjenama i dopunama iz 2011 godine.)

Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Zakon o postupku pred Ustavnim sudom Federacije BiH – (Službene novine FBiH, broj 6/95 i 37/03) i

Tužilaštva u Bosni i Hercegovini, čine:
• Tužilaštvo BiH
• Tužilaštvo Brčko distrikta
• dva entitetska tužilaštva
• deset kantonalnih tužilaštava u FBiH
• pet okružnih tužilaštava u RS-u
• posebno tužilaštvo za suzbijanje organiziranoga kriminala i najtežih oblika privrednoga kriminala – Specijalno tužilaštvo RS-a
• cca 315 tužilaca

Visoko sudsko i tužilačko vijeće Bosne i Hercegovine
Prilikom donošenja entitetskih zakona o visokim sudskim i tužilačkim vijećima, visoki predstavnik za BiH je donio i Uputu nadležnim entitetskim organima da otpočnu pregovore o prenošenju nadležnosti u oblasti pravosuđa na državu kako bi se formiralo Visoko sudsko i tužilačko vijeće za BiH sa cjelovitim nadležnostima u oblasti pravosuđa.

Naime, formiranje VSTV-a BiH je ocijenjeno kao najbolji način da se osiguraju potpuno ujednačeni standardi za imenovanje i disciplinsku odgovornost sudija i tužilaca na cijeloj teritoriji BiH.

Uspostavljanje VSTV-a BiH bio je i zahtjev Evropske unije, budući da je u Studiji izvodljivosti Evropska komisija ovaj zahtjev postavila kao jedan od uslova za početak pregovora za zaključivanje Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju između EU-a i BiH.

U martu 2004. godine, entitetski premijeri i ministar pravde BiH su potpisali Sporazum o prenošenju određenih odgovornosti entiteta kroz utemeljenje Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH čime su stvorene pretpostavke za donošenje Zakona o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću BiH, što je i učinjeno od strane Parlamentarne skupštine BiH u junu 2004. godine.

Zakonom o VSTV-u BiH formiran je VSTV BiH u skladu sa evropskim standardima nezavisnosti, odgovornosti, efikasnosti i kvaliteta pravosuđa. Danas, ova institucija u regionalnom kontekstu predstavlja pravosudno vijeće koje je u velikoj mjeri organizovano prema najvišim evropskim standardima navedenim u Mišljenju broj 10 Konsultativnog vijeća evropskih sudija (CCJE).

Nadležnosti VSTV-a Bosne i Hercegovine propisane su članom 17. Zakona o VSTV-u Bosne i Hercegovine iz kojeg proizlazi da VSTV BiH ima isključivu nadležnost za imenovanje i utvrđivanje disciplinske odgovornosti nosilaca pravosudnih funkcija. Pored toga, VSTV-a Bosne i Hercegovine svoju funkciju ostvaruje i kroz partnerski odnos sa izvršnom i zakonodavnom vlašću u određenim oblastima poput sudskih i tužilačkih budžeta, zakonodavnih inicijativa, pravosudne uprave, utvrđivanja sistematizacije sudijskih i tužilačkih pozicija i osiguravanje sredstava za njihovo popunjavanje i druge nadležnosti.

Elementi pravosuđa u Bosni i Hercegovini

Pojam pravosuđe u užem smislu podrazumijeva samo sudove i tužilaštva. U širem smislu, ovaj se pojam odnosi i na djelovanje drugih aktera: advokata, medijatora, pravobranilaštava, organa javne vlasti, sudskih vještaka i nevladinih organizacija, notara. No, nosioci pravosudnih funkcija i vršioci sudske vlasti su samo sudije i tužioci.

Sudovi se bave donošenjem odluka kojima se, na osnovu zakona, rješavaju sporovi između stranaka u sudskom postupku. Stranke u postupku mogu biti građani, domaće i međunarodne društvene i privredne organizacije i organi vlasti. Na sudovima se utvrđuje i krivica za učinjena krivična djela i prekršaje. Sudije donose odluke koje mogu biti presude i rješenja. Ukoliko sudije ne raspolažu stručnim znanjem za razumijevanje određenog pitanja u konkretnom slučaju, u tome im pomažu sudski vještaci. Sudski vještaci su osobe koje angažira jedna od stranaka u postupku radi razjašnjenja određenog stručnog pitanja, poput provjere autentičnosti potpisa, utvrđivanja visine primanja u nekom preduzeću, utvrđivanje kvaliteta izvedenih građevinskih radova i sl.

Tužilaštva krivično gone osobe za koje postoji osnovana sumnja da su počinioci krivičnih djela. Ovaj zadatak tužilaštva ne bi mogla izvršavati da blisko ne sarađuju sa policijom. Kada policija sumnja da je neko počinio krivično djelo, o tome obavještava tužilaštvo, koje otvara istragu. Naravno, i svaki građanin ima pravo i obavezu prijaviti izvršenje krivičnog djela ukoliko ima saznanja o njemu, jer i neprijavljivanje krivičnog djela također predstavlja krivično djelo. Na osnovu prijave policije, tužilaštvo vodi istragu, koja može rezultirati:

1. obustavom, u situacijama kada tužioci smatraju da se ne može prikupiti dovoljno dokaza o tome da je počinjeno krivično djelo ili da se ne može utvrditi ko je počinilac krivičnog djela;
2. podizanjem optužnice, akta u kojem je navedeno ko je počinilac krivičnog djela, o kakvom se djelu radi i, najvažnije od svega, na osnovu kojeg zakona se vrši krivično gonjenje i koji dokazi o počinjenom djelu postoje.

Optužnicu tužilac dostavlja sudu na potvrđivanje. Potvrđivanje optužnice znači da je sud razmotrio za šta se sve terete optuženi ili grupa šta se sve terete optuženi ili grupa optuženih, da je proučio sve dokaze koji su protiv optuženog predočeni i da je, u prisustvu optuženog i njegovog branioca – advokata konstatirao da postoji osnovana sumnja da je optuženi počinio djela koja mu se stavljaju na teret.

Advokati zastupaju interese stranaka pred sudovima. U svim postupcima, sa izuzetkom krivičnog, građani se mogu zastupati sami. U krivičnom postupku to nije slučaj, jer načelo pravednosti zahtijeva da se zaštite interesi optuženog protiv kojeg slučaj vodi tužilac – državni organ specijaliziran za krivično gonjenje. Pretpostavlja se da je optuženi u inferiornom položaju pred sudom, osim ako njegove interese ne štiti advokat – profesionalac za kojeg se pretpostavlja da jednako dobro poznaje pravo kao i tužilac. Zato je u svim složenijim predmetima odbrana putem advokata obavezna. Advokati koji u krivičnim predmetima brane optužene nazivaju se braniocima. Posebna vrsta branilaca su branioci po službenoj dužnosti. Njih sudovi dodjeljuju osobama slabog imovnog stanja ili osobama koje zbog svog mentalnog stanja ne mogu razumjeti sudski postupak. Svi ostali svoje branioce biraju i plaćaju sami.

Za razliku od fizičkih osoba ili privatnih kompanija, koje angažiraju advokate da ih zastupaju pred sudom, organi vlasti to rijetko čine. To je zbog toga što organi vlasti imaju specijalizirana tijela koja se zovu pravobranilaštva, koja se bave ovim poslom.

U određenim situacijama stranke ne moraju svoje interese štititi sudskim postupkom, već se mogu odlučiti na proces mirenja ili medijacije. Ovaj postupak vode za to obučene i certificirane osobe koje zovemo medijatorima.

U određenim situacijama interese građana u postupku mogu štititi i nevladine organizacije. Neke od njih pružaju besplatnu pravnu pomoć građanima slabijeg imovnog stanja i zastupaju njihove interese u svim postupcima, osim krivičnog, gdje je, kako smo to već istakli, odbrana putem advokata obavezna. Jednako je važna i njihova funkcija u nadgledanju (monitoringu) rada pravosuđa, u kojoj oni, kao nepristrasni posmatrači, uočavaju slabosti i kvalitete rada sudova i tužilaštava i o tome informiraju javnost, kao i aktere pravosudnih procesa.