Službeni glasnik BiH, broj 33/21
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1965/19, rješavajući apelaciju E. O., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst (“Službeni glasnik Bosne i Hercegovine”, broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 7. aprila 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija E. O.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e)
Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Rješenje Kantonalnog suda u Zenici broj 43 01 047459 18 Gž od 12. februara 2019. godine.
Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Zenici koji je dužan da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
Nalaže se Kantonalnom sudu u Zenici da u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku BiH”, “Službenim novinama Federacije BiH”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i u “Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine”.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. E. O. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Mahir Hinović, advokat iz Tešnja, podnio je 6. maja 2019. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 01 047459 18 Gž 18 Gž od 12. februara 2019. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Grada Zenice – Služba za prostorno uređenje, kojeg zastupa Gradsko pravobranilaštvo (u daljnjem tekstu: tražilac izvršenja), zatraženo je 28. septembra 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Kantonalni sud, Općinski sud i tražilac izvršenja su u periodu od 2. do 16. oktobra 2020. godine dostavili odgovore na apelaciju.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
5. Rješenjem Općine Zenica – Služba za prostorno uređenje (pravni prednik tražioca izvršenja) broj 06/23-3160/05 od 3. oktobra 2005. godine preduzeću “Ekro-prom” d.o.o. Zenica, čiji je osnivač apelant, odobrena je izgradnja proizvodno-prodajnog objekta u Zenici, bliže označenog u izreci rješenja. Istim rješenjem (tačka 5) obavezano je preduzeće “Ekro-prom” d.o.o. Zenica da kao investitor isplati Općini Zenica iznos od 299.593,76 KM na ime naknade za ranija ulaganja u gradsko građevinsko zemljište i rente.
6. Rješenjem Osnovnog suda Distrikta Brčko BiH (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj D-1331/04 od 12. januara 2006. godine utvrđeno je da preduzeće “Ekro-prom” d.o.o. Zenica prestaje da radi, a na osnovu odluke apelanta kao osnivača navedenog preduzeća.
Osporeno rješenje
7. Tražilac izvršenja je kao pravni sljednik Općine Zenica 27. januara 2011. godine podnio Općinskom sudu prijedlog za izvršenje protiv apelanta kao izvršenika na osnovu pravomoćnog Rješenja Općine Zenica – Služba za prostorno uređenje broj 06/23-3160/05 od 3. oktobra 2005. godine.
8. Odlučujući o prijedlogu tražioca izvršenja, Općinski sud je donio Rješenje o izvršenju broj 43 01 047459 11 I od 19. maja 2011. godine kojim je određeno izvršenje protiv apelanta na osnovu pravomoćne i izvršne odluke – Rješenja broj 06/23-3160/05 od 3. oktobra 2005. godine radi naplate duga u iznosu od 239.638,96 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka.
Navedeno izvršenje je određeno pljenidbom novčanih sredstava – plaće koju apelant ostvaruje u privrednom društvu “Metro-komerc” d.o.o. Zenica.
9. Apelant je 14. juna 2011. godine protiv rješenja o izvršenju od 19. maja 2011. godine izjavio prigovor ukazujući da je izvršnom odlukom – pravomoćnim rješenjem od 3. oktobra 2005. godine kao dužnik označen “Ekro-prom” d.o.o. Zenica kao pravno lice, a ne apelant kao njegov osnivač.
10. Odlučujući o apelantovom prigovoru, Općinski sud je donio Rješenje broj 43 01 047459 11 I od 18. oktobra 2018. godine kojim je prigovor odbio kao neosnovan, te je odlučio da se rješenje o izvršenju od 19. maja 2011. godine u cijelosti održava na snazi. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je apelant blagovremeno izjavio prigovor protiv rješenja od 19. maja 2011. godine u kojem je istakao prigovor pasivne legitimacije ukazujući da je prijedlog za izvršenje zasnovan na izvršnoj ispravi, pravomoćnom Rješenju broj 06/23-3160/05 od 3. oktobra 2005. godine kojim je kao dužnik označeno pravno lice “Ekro-prom” d.o.o., te prema istom utvrđena obaveza da tražiocu izvršenja isplati predmetni dug. Općinski sud je također istakao da apelant smatra da je u prijedlogu za izvršenje pogrešno navedeno da je apelant kao fizičko lice i kao osnivač preduzeća “Ekro-prom” d.o.o. Zenica preuzeo obavezu isplate predmetnog duga tražiocu izvršenja, a nakon što je rješenjem Osnovnog suda od 12. januara 2006. godine, koje je postalo pravomoćno 1. novembra 2006. godine, navedeno preduzeće prestalo da radi i izbrisano iz sudskog registra. Pored toga, Općinski sud je ukazao da apelant smatra da izvršna isprava na koju se tražilac izvršenja poziva nema potvrde izvršnosti u smislu odredbe člana 35. Zakona o izvršnom postupku, te smatra da sud nije mogao bez iste klauzule donijeti rješenje o izvršenju.
11. Nadalje, cijeneći navode iz prigovora, kao i dostavljene dokaze u spisu, Općinski sud se pozvao na odredbu člana 23. stav 1. tačka 2. Zakona o izvršnom postupku kojom je propisano da su izvršne isprave izvršne odluke donesene u upravnom postupku i poravnanje u upravnom postupku ako glase na ispunjenje novčane obaveze, ukoliko zakonom nije drugačije određeno. U vezi s tim, Općinski sud je istakao da je u konkretnom slučaju sud prije donošenja rješenja o izvršenju utvrdio da je tražilac izvršenja svoj prijedlog za izvršenje podnio na osnovu pravomoćne i izvršne odluke – rješenja od 3. oktobra 2005. godine, koju je donio nadležni organ uprave Općine Zenica, a koja je, suprotno apelantovom prigovoru, svojstvo izvršnosti stekla 19. oktobra 2005. godine.
12. Općinski sud je također na osnovu dokaza u spisu zaključio da apelantov prigovor pasivne legitimacije nije osnovan. U vezi s tim, Općinski sud je obrazložio da iz izvršne odluke – Rješenja Službe za prostorno uređenje broj 06/23-3160/05 od 3. oktobra 2005. godine proizlazi da je pravno lice “Ekro-prom” d.o.o. Zenica kao investitor obavezano da na ime duga isplati tražiocu izvršenja iznos od 299.593,76 KM, dok je uvidom u druge materijalne dokaze sud utvrdio da je apelant osnivač pravnog lica “Ekro-prom d.o.o. Zenica. Općinski sud je također naveo da je pravomoćnim Rješenjem Osnovnog suda broj D-1331/04 od 12. januara 2006. godine utvrđeno da “Ekro-prom” d.o.o. Zenica prestaje da radi, te da apelant kao osnivač navedenog preduzeća preuzima obavezu da isplati sve neizmirene obaveze prema povjeriocima, pa i predmetni dug prema tražiocu izvršenja, a što je potvrđeno i izvodom iz sudskog registra tog Općinskog suda od 30. augusta 2006. godine. Zatim se Općinski sud pozvao na odredbu člana 30. stav 2. Zakona o izvršnom postupku kojom je propisano “da se izvršenje može odrediti i protiv trećeg lica, koje u izvršnoj ispravi nije označeno kao izvršenik, ako tražilac izvršenja javnom ili prema zakonu ovjerenom ispravom dokaže da je to lice zakonito preuzelo dug ili je prema zakonu obavezano da ga izmiri”. Općinski sud je zaključio da je u konkretnom slučaju nesporno utvrđeno da je tražilac izvršenja dokazao da je apelant, kojeg je tražilac izvršenja označio kao izvršenika u prijedlogu za izvršenje, rješenjem Osnovnog suda od 12. januara 2006. godine preuzeo obavezu isplate predmetnog duga prema tražiocu izvršenja shodno odredbi člana 30. stav 2. Zakona o izvršnom postupku. Stoga je Općinski sud ocijenio da je apelantov prigovor o nedostatku pasivne legitimacije neosnovan.
13. Shodno navedenom, Općinski sud je apelantov prigovor izjavljen protiv rješenja o izvršenju ocijenio neosnovanim, te je donio odluku kao u izreci rješenja shodno odredbama člana 49. st. 1. i 2. Zakona o izvršnom postupku.
14. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Kantonalni sud je Rješenjem broj 43 01 047459 18 GŽ od 12. februara 2019. godine žalbu odbio i rješenje Općinskog suda od 18. oktobra 2018. godine potvrdio. Kantonalni sud je nakon ispitivanja žalbenih razloga, na osnovu odredbi člana 221. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), a u vezi s odredbama člana 21. stav 1. Zakona o izvršnom postupku zaključio da žalba nije osnovana.
15. Nakon što je ponovio utvrđeno činjenično stanje, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud, donoseći osporeno rješenje, potpuno i pravilno utvrdio odlučne činjenice u vezi s prijedlogom za izvršenje, provodeći dokaze na način kako je regulirano odredbama iz člana 8. Zakona o parničnom postupku (na čiju primjenu upućuju odredbe člana 21. stav 1. Zakona o izvršnom postupku), odnosno da je savjesno i brižljivo cijenio svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno. Na osnovu takve ocjene dokaza, prema mišljenju Kantonalnog suda, prvostepeni sud je donio pravilnu i zakonitu odluku, za koju je u obrazloženju svoje odluke dao jasne razloge, koje kao pravilne prihvaća i taj sud, ukazujući da ih nije potrebno ponavljati. U vezi s tim, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je osporeno rješenje zasnivao na odredbi člana 30. stav 2. Zakona o izvršnom postupku, prema kojem se izvršenje određuje i protiv trećeg lica, koje u izvršnoj ispravi nije označeno kao izvršenik, pod uvjetom da tražilac izvršenja javnom ili prema zakonu ovjerenom ispravom dokaže da je označeno treće lice preuzelo dug naveden u izvršnoj ispravi ili da je taj dug po zakonu obavezno izmiriti. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da iz stanja spisa proizlazi da je tražilac izvršenja dokazao da je apelant kao osnivač “Ekro-proma” d.o.o. u Zenici rješenjem Osnovnog suda od 12. januara 2006. godine preuzeo obaveze prema povjeriocima tog društva, a između ostalih i obavezu isplate predmetnog duga tražiocu izvršenja.
16. Kantonalni sud je ukazao da apelant kao treće lice odgovara onako kako bi odgovarao prednik apelanta “Ekro-prom” d.o.o. u Zenici, te je u vezi s tim zaključio da su u konkretnom slučaju u odnosu na apelanta kao treće lice ispunjeni uvjeti propisani članom 30. stav 2. Zakona o izvršnom postupku u pogledu izmirenja predmetne obaveze.
17. Cijeneći da ne postoje razlozi koje je u žalbi naveo apelant, a ni oni na koje drugostepeni sud pazi po službenoj dužnosti, Kantonalni sud je odlučio kao u izreci rješenja primjenom odredbi člana 235. tačka 2. Zakona o parničnom postupku u vezi s odredbom člana 21. stav 1. Zakona o izvršnom postupku.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
18. Apelant smatra da mu je rješenjem Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obrazlažući navode o povredi navedenih prava, apelant ističe da je prvostepeni sud pogrešno postupio kada je prihvatio prijedlog tražioca izvršenja kojim je apelanta odredio kao izvršenika jer nijedan od dokumenata u spisu ne glasi na njegovo ime. U vezi s tim, apelant je istakao da je prijedlog za izvršenje zasnovan na rješenju Općine Zenica – Služba za prostorno uređenje od 3. oktobra 2005. godine kojim je utvrđena obaveza pravnom licu “Ekro-prom” d.o.o. Zenica, a koje je pravomoćnim rješenjem Osnovnog suda od 12. januara 2005. godine brisano iz sudskog registra. Naime, apelant navodi da Kantonalni sud nije u potpunosti cijenio odredbu člana 30. stav 2. Zakona o izvršnom postupku jer, prema njegovoj ocjeni, redovni sudovi nisu obrazlagali ispunjenost uvjeta za odlaganje izvršenja s obzirom na to da je obaveza trećeg lica na ispunjenje duga tokom postupka osporavana. Stoga, apelant smatra da je Kantonalni sud, potvrđujući rješenje Općinskog suda kojim je odbijen apelantov prigovor, pogrešno zaključio da je tražilac izvršenja dokazao da je apelant kao treće lice preuzeo dug iz pravomoćnog rješenja od 3. oktobra 2005. godine, jer su, prema njegovom mišljenju, ispunjeni uvjeti iz člana 30. stav 2. Zakona o izvršnom postupku da stranke prije izvršenja to pitanje moraju da razriješe u parničnom postupku, a budući da je obaveza trećeg lica na ispunjenje duga tokom postupka osporena. Stoga, apelant smatra da je zbog nedostatka obrazloženja osporenog rješenja Kantonalnog suda u pogledu pravilne primjene člana 30. stav 2. Zakona o izvršnom postupku doveden u situaciju da je obavezan na isplatu duga, a da nije u smislu člana 30. stav 2. Zakona o izvršnom postupku dokazano da je apelant kao treće lice preuzeo sporni dug.
b) Odgovori na apelaciju
19. Kantonalni sud je naveo da ostaje pri razlozima iznesenim u svom rješenju za koje smatra da je doneseno u skladu sa ZIP-om, te smatra da nema povrede prava na koja apelant ukazuje u apelaciji.
20. Općinski sud je naveo da u postupku koji se vodio pred tim sudom nisu povrijeđena apelantova prava na koja je apelacijom ukazano i da je taj sud u potpunosti proveo postupak izvršenja u skladu s važećim odredbama ZlP-a. Smatra da nisu povrijeđena apelantova prava navedena u apelaciji.
21. Tražilac izvršenja je naveo da tokom postupka nisu učinjene povrede koje bi utjecale na zakonitost odluka redovnih sudova. U vezi s tim, navodi da su odluke redovnih sudova zasnovane na pravilnoj primjeni odredbi člana 30. stav 2. Zakona o izvršnom postupku jer je u toku postupka dokazano da je apelant kao treće lice preuzeo izmirenje duga iz predmetne izvršne isprave, te da iz činjeničnog stanja spisa nesporno proizlazi da je tražilac izvršenja dokazao da su ispunjeni uvjeti za primjenu odredbi člana 30. stav 2. Zakona o izvršenju u odnosu na apelanta kao izvršenika. Predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
22. Zakon o izvršnom postupku (“Službene novine Federacije BiH”, br. 32/03, 52/03 – ispravka, 33/06, 39/06 – ispravka, 39/09, 29/11 – odluka USBiH, 74/11 – odluka USFBiH, 35/12, 35/12 – rješenje USBiH, 46/16, 36/17 – odluka USBiH, 55/18 – rješenje USBiH i 25/20 – odluka USBiH).
U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o izvršnom postupku (“Službene novine Federacije BiH”, br. 32/03, 52/03 – ispravka, 33/06, 39/06 – ispravka, 39/09, 29/11 – odluka USBiH, 74/11 – odluka USFBiH, 35/12, 35/12 – rješenje USBiH, 46/16, 36/17 – odluka USBiH i 55/18 – rješenje USBiH) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 21. stav (1)
Primjena odredaba drugih zakona
(1) U izvršnom postupku na odgovarajući način primjenjuju se odredbe Zakona o parničnom postupku, ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije određeno.
(…)
Član 22.
Osnove za određivanje izvršenja
Sud određuje izvršenje samo na osnovu izvršne ili vjerodostojne isprave, ako ovim zakonom nije drukčije određeno.
Član 23. stav (1)
Izvršna isprava
(1) Izvršne isprave su:
1) izvršna odluka sudova i izvršno sudsko poravnanje;
2) izvršna odluka donesena u upravnom postupku i poravnanje u upravnom postupku ako glasi na ispunjenje novčane obaveze, ukoliko zakonom nije drukčije određeno,
3) izvršna notarska isprava;
4) druge isprave koje su zakonom određene kao izvršne isprave.
(…)
Član 30. stav (2)
Prijelaz potraživanja ili obaveze
(…)
(2) Izvršenje se određuje i protiv trećeg lica koje u izvršnoj ispravi nije označeno kao izvršenik ako tražilac izvršenja javnom ili prema zakonu ovjerenom privatnom ispravom dokaže da je to lice na zakonit način preuzelo dug iz izvršne isprave ili je taj dug prema zakonu obavezno da izmiri. Ako se obaveza trećeg lica na ispunjenje duga ospori, stranke prije izvršenja to pitanje moraju razriješiti u parničnom postupku.
VI. Dopustivost
23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda od 12. februara 2019. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 12. marta 2019. godine, a apelacija je podnesena 6. maja 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
27. Apelant pobija rješenje Kantonalnog suda tvrdeći da su tim rješenjem povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
29. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
30. U odnosu na primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije na konkretan slučaj, Ustavni sud primjećuje da su predmet ovog apelacionog postupka odluke donesene u postupku izvršenja u kojem apelant ima poziciju izvršenika. U vezi s tim, Ustavni sud najprije podsjeća da je u pogledu primjenjivosti člana 6. Evropske konvencije, stav Evropskog suda, kao i Ustavnog suda, generalno, da je on ratione materiae neprimjenjiv kada se radi o izvršnom postupku, osim ako se u njemu utvrđuju nova građanska prava i obaveze (vidi Odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava K. protiv Švedske od 1. jula 1991. godine broj 13800/88 OI 94, te Odluku Ustavnog suda broj U 21/02 od 26. marta 2004. godine). Principijelan stav Evropskog suda i Ustavnog suda u pogledu neprimjenjivosti člana 6. Evropske konvencije, kada se radi o izvršnom postupku, odnosi se uvijek na to kada apelaciju podnosi izvršenik, odnosno lice protiv kojeg se provodi izvršenje.
31. Međutim, u konkretnom slučaju Ustavni sud, podržavajući praksu u predmetu broj AP 2621/07 koja se može primijeniti na konkretan slučaj (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2621/07 od 2. decembra 2009. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), smatra da su se u konkretnom izvršnom postupku pojavila nova pravna pitanja s obzirom na to da je taj postupak pokrenut protiv apelanta kao izvršenika rješenjem o izvršenju na osnovu izvršne odluke donesene u upravnom postupku. Dakle, apelant nije lice na koje glasi izvršna isprava, a njegova obaveza utvrđivala se u predmetnom izvršnom postupku. Ovo ukazuje na to da se u predmetnom izvršnom postupku osporenom odlukom odlučivalo o pitanjima koja imaju bitan značaj za prava i obaveze apelanta kao izvršenika. Stoga je član 6. stav 1. Evropske konvencije u okolnostima konkretnog slučaja primjenjiv.
32. Apelant ukazuje da su redovni sudovi zanemarili posljednju rečenicu člana 30. stav 2. ZlP-a, te naglašava da je on (apelant) kao treće lice osporio obavezu ispunjenje duga, te kako se o tom pitanju u smislu posljednje rečenice člana 30. stav 2. Zakona o izvršnom postupku moralo prethodno odlučiti u parničnom postupku, dok je u konkretnom slučaju njegova obaveza za plaćanje predmetnog duga utvrđivana u izvršnom postupku.
33. Iz činjenica predmetnog postupka nesporno proizlazi da je apelant zaista osporavao obavezu da plati predmetni dug umjesto preduzeća “Ekro-prom” na koje glasi izvršna isprava. Nesporno je i da su redovni sudovi apelantovu obavezu da plati dug umjesto preduzeća “Ekro-prom” utvrđivali u izvršnom postupku isključivo na osnovu prve rečenice člana 30. stav 2. ZlP-a. Redovni sudovi nisu uzeli u obzir posljednju rečenicu člana 30. stav 2. ZlP-a, prema kojoj, u slučaju da se ospori dug trećeg lica (a apelant je taj dug kao treće lice nesporno osporio), to pitanje se “mora” razriješiti u parničnom postupku, što se u konkretnom slučaju nesporno nije desilo.
34. Stoga, imajući u vidu da je apelant kao treće lice u izvršnom postupku osporio obavezu da plati predmetni dug, to se pitanje, prema mišljenju Ustavnog suda, u smislu posljednje rečenice člana 30. stav 2. ZlP-a trebalo razriješiti u parničnom postupku.
35. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da je osporenim rješenjem Kantonalnog suda povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje u segmentu prava na obrazloženu odluku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav (1) Evropske konvencije.
Ostali navodi
36. S obzirom na zaključak o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nema potrebe da posebno ispituje i navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
37. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer redovni sudovi nisu uzeli u obzir da ukoliko apelant kao treće lice u izvršnom postupku ospori obavezu da plati dug umjesto lica na koje glasi izvršna isprava, onda se to pitanje u smislu posljednje rečenice člana 30. stav 2. ZIP-a mora razriješiti u parničnom postupku.
38. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Zlatko M. Knežević, s. r.