U eri privrednog razvoja Bosne i Hercegovine, ali i u svim drugim modernim državnim sistemima, mjenica kao sredstvo obezbjeđenja je izuzetno primjenjiva. Ako razgovaramo sa običnim građanima, pa i sa pravnicima, ekonomistima i drugim strukama, iznenadićemo se koliko se malo zna o mjeničnom pravu. Obično riječ mjenica je općepoznata, ali kada se pokuša raspraviti o upotrebi mjenice i njenoj stručnoj primjeni, jako se malo zna o tome. U BiH ovo pravo je regulisano posebnim zakonima koji se zovu Zakon o mjenici, s tim da Zakon o mjenici je spušten na nivo entiteta pa imamo Zakon o mjenici FBIH i Zakon o mjenici Republike Srpske. Ako analiziramo zakone o mjenici drugih pravnih sistema, vidjećemo da se radi o specifičnom pravu i da se radi o institutu koji ima strogo propisane i specifične uzuse.
Definicija mjenice koja je prihvatljiva u svim pravnim sistemima je ta da je mjenica vrijednosni papir ( isprava) na određeni iznos novca koji svom imatelju daje pravo da taj iznos naplati od osobe koja je u njoj naznačena kao dužnik. U pravilu je mjenica jednostrani pravni posao u kojem njen izdavatelj ( trasant) daje nalog drugoj osobi (trasatu) da korisniku mjenice (remitentu) isplati određen iznos novca ili se njime obavezuje da će sam ispuniti tu obavezu. Iz ove definicije se zaključuje da je mjenica jednostrani pravni posao, a ovaj posao nastaje na način što izdavatelj mjenice (lice koje ima pravni insters) da nalog dužniku – trasatu da u korist korisnika – povjerioca izvrši isplatu određenog novčanog iznosa. U praksi forma mjenice je strogo propisana i ona se može kupiti kao dokument – vrjednosni papir koji nema pravnu snagu dok ne bude potpisan od strane trasanta odnosno trasata.
Postavlja se pitanje zašto uopće mjenica služi? Osnovna svrha mjenice je ta da povjerioc zaštiti svoje potraživanje od dužnika. Kako se putem mjenice može štiti potraživanje? Mjenica je strogo zakonom propisan pravni posao koji ima dejstvo onog momenta kada trasant i trasat potpišu mjenicu i dadnu mjeničnu izjavu. U mjeničnoj izjavi odnosno ugovoru se navodi da dužnik putem mjenice garantuje obezbjeeđenje određenog potraživanja na način što će povjerilac ukoliko dužnik padne u docnju u određenom roku koji su ugovoreni se naplatiti putem mjenice iz imovine dužnika (trasata, trasanta ili trećeg lica). Način na koji se vrši naplata putem mjenice je zakonom strogo propisana.
Zakon i pravna praksa poznaju više vrsta mjenica.
Najrasprostranjenija je trasirana mjenica koja može glasiti po naredbi samog trasata. Ova mjenica se može trasirati i na trasanta ali se ona može i izdati za račun treće osobe. Trasirana mjenica može biti plativa u mjestu prebivališta treće osobe bilo u mjestu u kome trasat prebiva, bilo u kojem drugom mjestu. Zakon je jasno propisao šta trasirana mjenica mora sadržavati. Tako je utvrđeno da mjenica sadrži: 1) oznaku da je mjenica, napisanu u samom slogu isprave, na jeziku na kojem je sastavljena, 2) bezuvjetni uput da se plati određena svota novca, 3) ime onoga koji treba platiti (trasat), 4) oznacenje dospjelosti, 5) mjesto gdje se placanje treba obaviti, 6) ime onoga kome se ili po cijoj se naredbi mora platiti (remitent), 7) označenje dana i mjesta izdavanja mjenice, 8) potpis onoga koji je izdao mjenicu (trasant). Ukoliko bilo koji od elementa koji su nabrojani budu izostavljeni u mjenici takva mjenica ne može proizvoditi pravne posljedice.
Ono šo je bitno napomenuti jeste da trasirana mjenica u kojoj nije označena dospjelost smatra se kao mjenica po viđenju.
U praksi to znači da kada neko nekome da mjenice koje su samo potpisane a sadržaj i dospjeće nije popunjen, takva mjenica je mjenica po viđenju. Također postoji jedna zanimljivca stvar a to je da kada se u praksi desi da je neko lažirao potpis nečiji, mjenica ne može proizvodii pravno dejstvo za osobu čiji je potpis lažiran ali obaveze ostalih potpisnika mjenice su pravno valjane. To je bitno znati jer u praksi se može desiti ovakva situacija.
Drugi bitan institut koji se pojavljuje u mjeničnom pravu je indosament.
Svaka mjenica i onda kada nije izričito trasirana po naredni može se prenijeti indosamentom. Mjenica u koju je trasant stavio riječ „ ne po naredbi“, može se prenijeti, samo u obliku, učinkom običnog ustupanja ( cesija) . Mjenica se može indosirati i na samog trasata bilo da ju je on akceptirao ili ne, na trasanta ili bilo koje drugog obaveznika. Indosament – prenošenje mjenice mora biti i bezuvjetno. Djelimični indosamnet je ništavan. Ovu ništavnost je propisao član 13 Zakona o mjenici, a to je bitno iz razloga što je ovo prinudna zakonska norma , koja se primjenjuje u postupku poništenja obaveze koja je nastupila nepotpunim indosamentom. Indosamentom se prenose sva prava koja proističu iz mjenice.
Također bitan prabni institut je i institut akcepritanje mjenice.
Imatelj trasiranje mjenice kao i onaj koji je samo drži, može je do dospjelosti podnijeti na akceptiranje trasatu u mjestu njegovog prebivanja. U svakoj trasiranoj mjenici trasant može odrediti da se ona podnese na akceptiranje ne znajući ili ne neznajući za taj rok. Trasant može zabraniti da se mjenica podnese na akceptiranje, osim kada je u pitanju trasirana mjenica plativa kod treće osobe ili u mjestu različitom od mjesta u koje trasat prebiva. Trasant može isto tako odrediti da se mjenica ne podnosi na akceptiranje prije određenog roka. Trasant može zahtjevati da mu se mjenica podnese još jedanput sutradan nakon prvog podnošenja na akceptiranje. Akcept mjenice se piše na samoj mjenici izražava se riječima „ priznajem“, „primljena“, „obuhvaćena“ ili kojom drugom rječju koja isto to znači. Akcept isključivo potpisuje trasat. Akcept mora bitu bezuvjetan, ali ga trasat može ograničiti na jedan dio mjenične svote. Akcepom se trasat obavezuje mjenicu platiti po dospjelosti. Ako mjenica ne bude plaćena njen imatelj pa bio i to sam trasat ima na temelju nje pravo na neposrednu tužbu protiv akceptanta za sve što se može zahtjevati.
Aval je također bitan intitut mjeničnog prava koji u pravilu predstavlja osiguranje – mjenično jamstvo koji se jamči mjenicom. Aval se daje na mjenici i potpisuje ga avalista. Avalista je lice koje trasantu jemči za izvršenej obaveza po mjenici. On se u praksi izražava rječima „ per aval“, „kao jamac“ „kao poruk“ ili kojim drugim izrazom. Avalista odgovara onako kako odgovara onaj za koga jamči.
Dospjelost mjenice je nešto jako bitno u praksi.
Sudska praksa a posebno praksa Vrhovnog suda FBIH je različita po pitanju roka dospjeća mjenice. Odredbama Zakona o mjenici, tačnije članom 35 je utvrđeno da mjenica po viđenju je plativa čim se podnese. Ona se mora podnijeti na isplatu u roku od jedne godine od dana izdavanja. Trasant može ovaj rok skratiti ili odrediti dulji rok. Ove rokove indosanti mogu skratiti. U praksi to znači da kada neko izda mjenicu po viđenju bez obzira o kojim potraživanjima se radi mjenicu je neophodno na naplatu dostavitu u roku od godine dana od njenog izdavanja. Mnoge obaveze su duže od godine dana i u pravilu nakon isteka roka od godinu dana dužnik ostaje bez ove jamčevine. Indosant lice koje izdaje mjenicu može mjenicu produžiti i to je bitno za dužnika koji mora paziti na ove rokove i zahtjevati da se rok mjenice ili priduži ili da se dostavi mjenica na naplatu. Praksa je bila na stajalištu da nakon isteka rok od godine dolazi do zastare potraživanje po mjenici, što je opravdano ukoliko tumačimo naprijed citiranu zakonsku odredbu. Kasnija praksa je stala na stajlaište da nema zastare i da je mjenično potraživanj usko povezano sa dugom sa kojim se jemči putem mjenice. Kad su u ptanju mjenice na određeno vrijeme po viđenju rok dospjelosti se izračunava po danu akcepta.
Od dospejlosti mejnice treba razikovati plaćanje.
Mjenica je plativa na određen dan ili na određeno vrijeme nakon dana izdavanja ili viđenja, i ova mjenica se mora podnijeti na ispaltu bilo na sam dan plaćanja ili jedan od dva radna dana koja dolaze odmah za njim. Ovo je jako bitno da se zna kada mjenica dospjeva na plaćenje. Da ne bi došlo do propuštanja rokova, mjenica se mora isti dan ili podnijeti na plaćanje ili se u naredna dva dana mora podnijeti. Kada neko ima mjenicu i kada dužnik padne u docnju povjerilac popunjava mjenicu sa visinom dužničkog potraživanja i takvu mjenicu dostavlja na naplatu obično bankama gdje je račun dužnika otvoren. Kada banka primi mjenicu ona plijeni novčana sredstva do visine duga i iste usmjerava na račun povjerioca. Ukoliko na računu nema dovoljno novca banka zaržava mjenicu i svaki priliv koji se desi nakon toga banka plijeni i usmjerava ka računu povjerioca. Nakon određenog perioda povjerilac ima pravo povući mjenicu sa te banke s tim da je banka dužna da na poleđini mejnice naznači da li je došklo do naplate odnosno koliko je iznos naplaćen. Povjerilac ima pravo nenaplaćenu mjenicu dostaviti i drugim bankama u kojem dužnik ima otvoren račun, a kada se ne uspije naplatiti i na samoj mjenici bude evidentirano od strane banaka, povjerilac je obavezan ukoliko na mjenici piše sa „ protestom“ da kod nadležnog suda protestira mjenicu. Protest mjenice mora sadržavati : 1) prijepis protestirane mjenice odnosno protestiranog mjenicnog prijepisa, kao i svih izjava odnosno napomena na njima; ako se protest podize po mjenici izdanoj na stranom jeziku, onda se mora priloziti i prijevod mjenice, s ovjerovljenjem onoga koji protest podize; 2) ime ili tvrtku osobe po cijem se zahtjevu i protiv koje se protest podize; 3) potrebu da trazena osoba nije izvrsila cinidbu koja se na temelju mjenice koja se od njega zahtijeva ili da je protestno tijelo nije moglo naci u njezinom poslovnom uredu ili stanu, ili ako ju je i naslo, da joj iz bilo kojeg uzroka nije moglo priopciti zahtjev; 4) mjesto, dan, mjesec, godinu i sat kad je, i lokal gdje je, poduzet ili bezuspjesno pokusan protestni postupak; 5) datum protesta, broj pod kojim je zaveden u registar protesta, sluzbeni potpis protestnog tijela, kao i pecat. Nakon što sud protestira mjenicu tada se putem mjenice može pokrenuti izvršni postupak pred nadležnim sudom a cilju naplate duga iz čitave imovine dužnika. Međutim, ukoliko dužnik – ivršenik ospori osnov i visinu potraživanja tada sud upućuje tražitelja izvršenja na parnicu da riješe sporni odnos. Upravo ovaj segment izaziva najveće nedoumice po pitanju kvaliteta obezbjeđenja potraživanja dužnika po osnovu mjenice. Mjenica u pravilu je efikasan način zaštite potraživanja, ali ukoliko dužnik nema imovinu odnosno ukoliko ospori osnov i visinu potraživanja ulazi se u sudski postupka koji u pravilu traje izuzetno dugo. Očito da najefikasnije dejstvo mjenice nastupa u periodu plaćanja i dostavljanja na naplatu putem bankovnih računa. Nakon toga u pravili ulazimo u dugotrajne sudske postupke. Lično smatram da je sud po pitanju izvršenja putem mjenice dosta liberalan i naklonjen izvršeniku-dužniku, s obzirom da svako osporavanje potraživanja mora biti argumentovano, dok je u praksi potrebno samo paušalno osporiti osnov i visinu potraživanja da bi se izdejstvovala odluka suda za upućivanje na parnicu.
Regres zbog neakceptiranja i nisplate je pravo imaoca mjenice koji može ostavriti protiv indosanta, trasanta ali ostalih obveznika po dospjelosti , ako mjenica nije plaćena u cjelosti ili delimično. Ovo je upravo ono pravo koje imatelj mjenice ima, ali je u praksi dosta dugotrajan postupka koji usložnjava mogućnost namirenja potraživanja iz imovine naprijed navedenih lica.
Takođe u praksi je zanimljivo pitanje da li je mjenicu moguće umnožiti ili praviti prepis.
Zakon kaže da trasirana mjenica se može izdati u dva ili više primjeraka. Ovi primjerci moraju biti u svom slogu označeni tekućim brojem, i ako se to ne učini svaki primjerak se smatra kao posebna mjenica. Svaki imaoc mjenice u kojoj nije naznačen da je vučen saamo u jednom primjeru, može zražiti da mu se o njegovom trošku izda još jedna ili više primjeraka. To znači da je moguće umnožiti mjenicu ali u strogo zakonom propisanom postupku.
Zaključak:
Iz naprijed navedenog možemo zaključiti da je mjenično pravo pravo koje je strogo zakonom propisano i da je mjenica vrijednosna isprava koja u velikoj mjeri štiti potraživanja povjerioca, naravno uz sve mane koje mogu nastupiti mahinacijama dužnika koje se u praksi ne mogu ni izbjeći. Svakom preporučujem da svoja potraživanja mogu zaštiti mjenicoim, ali pritom da se poštuju propisani uzusi i pravila, jer svako kršenje pravila za sobom povlači ništavu mjenicu, a to je u prevodu nemogućnost zaštite svojih potraživanja.
Autor: poduzetnice.ba
