Delić protiv Bosne i Hercegovine
59181/18, 2.3.2021.1 Povreda člana 6.1 EK
Povreda člana 13. EK
Aplikant je Sanel Delić, državljanin Bosne i Hercegovine.
Slučaj se odnosi na dužinu trajanja parničnog postupka kojeg je aplikant pokrenuo pred domaćim sudovima radi naknade štete.
Dana 22. februara 2007. godine, bračni partneri K.S. i R.S. su oglašeni krivim za krivično djelo krivotvorenje, čijim izvršenjem je aplikant oštećen za iznos od 1.080KM. Osuđujuća presuda je postala pravosnažna 19. oktobra 2007. godine. Aplikant je 2012. godine pokrenuo parnični postupak protiv navedenih osoba i mikrokreditne organizacije koja je bila uključena u slučaj. U ovom postupku tražio je naknadu štete, zajedno sa pripadajućim kamatama, te isplatu troškova. Postupak je trajao od 2012. do 2020. godine.
Pozivajući se na član 6. stav 1. (pravo na pravično suđenje u razumnom roku) i član 13. (pravo na djelotvorno pravno sredstvo) aplikant prigovara da građanski postupak nije vođen u “razumnom roku” i na nedostatak učinkovitog pravnog lijeka u tom pogledu.
Evropski sud je u presudi, u dijelu koji se odnosi na relevantan pravni okvir i praksu na nacionalnom nivou, naveo sljedeće:
U pilot-odluci donesenoj 10. maja 2017. godine, Ustavni sud je utvrdio da je prekomjerna dužina postupka sistemski problem, utvrdio je kršenje čl. 6. i 13. Evropske konvencije o ljudskim pravima i odredio opće mjere, uključujući uvođenje pravnog lijeka za dužinu postupka koji je u toku.
Utvrdivši da opće mjere navedene u pilot-odluci još nisu u potpunosti provedene, Ustavni sud je
- novembra 2018. odlučio da se više neće baviti pitanjem dužine postupaka koji su u toku. Također je odbacio aplikantovu i sve druge aplikacije koje pokreću to pitanje kao u osnovi isto pitanje koje je već ispitao. Od tada je donio niz sličnih odluka kojima su, po istim osnovama, odbijene stotine apelacija koje pokreću pitanje dužine postupaka koji su u toku.
Istovremeno Ustavni sud se nastavio baviti pitanjem dužine okončanih postupaka (vidi, između ostalog, odluke br. AP 3979/18 od 11. marta 2020. i AP 5000/18 od 6. maja 2020.).
Utvrdivši povredu člana 6. st. 1 u pogledu dužine trajanja postupka, Evropski sud je istakao, između ostalog, da Vlada u aplikantovom predmetu nije iznijela nijedan argument koji bi mogao opravdati dužinu postupka. Naime, Sud je primjetio da je domaćim sudovima trebalo više od sedam godina da odluče o jednostavnom prethodnom pitanju (vidi paragraf 7 presude). Nakon što je ovo pitanje riješeno, parnični postupak je trajao kraće od 5 mjeseci na dvije sudske instance (vidi paragrafe 7 i 9 presude), što samo po sebi ukazuje da predmet nije bio složen. Takođe, Sud nije prihvatio navode Vlade da je zdravstveno stanje osobe K.S. predstavljalo opravdanje za dužinu postupka, obzirom da su sudovi utvrdili da njegovo prisustvo nije bilo obavezno za okončanje postupka.
1 Informacije o predmetima pripremljene su u saradnji između Ustavnog suda Bosne i Hercegovine i Odjela za edukaciju i sudsku dokumentaciju Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine. Iste su informativnog karaktera i ne obavezuju Sud.
Utvrdivši povredu člana 13. Evropski sud je istakao sljedeće:
Na početku se mora naglasiti da ovaj slučaj ne dovodi u pitanje djelotvornost apelacije Ustavnom sudu BiH na pritužbe na dužinu okončanog postupka. Jedino je pitanje u ovom predmetu je li aplikant imao na raspolaganju djelotvorno domaće pravno sredstvo za svoju žalbu na dužinu postupka koji je još uvijek bio u toku kada je podnio aplikaciju Evropskom sudu za ljudska prava. S tim u vezi, Sud je istakao da je ovaj zahtjev podnesen 6. decembra 2018. godine, dok je građanski postupak aplikanta na domaćem nivou još uvijek bio u toku u prvom stepenu.
S tim u vezi, Sud primjećuje da je 6. novembra 2018. godine Ustavni sud odlučio da se više neće baviti pitanjem dužine postupka koji je u toku i odbacio je aplikantovu apelaciju koja pokreće to pitanje. Čak i pod pretpostavkom da je aplikantova apelacija ubrzala razmatrani građanski postupak, kako je to istakla Vlada (Vlada je tvrdila da je odluka Ustavnog suda u ovom slučaju, iako je formalno odbacila apelantovu apelaciju zapravo ubrzala razmatrani postupak, te da je stoga aplikant imao na raspolaganju učinkovit domaći pravni lijek), to samo po sebi ne bi bilo dovoljno da to pravno sredstvo postane “učinkovito” u smislu člana 13. Konvencije. Sud je naglasio da ako se akcelerativni pravni lijek koristi za ubrzavanje postupka koji je već predugo trajao, neće se smatrati učinkovitim ako nije popraćen kompenzacijskim pravnim lijekom (vidi, na primjer, Mirjana Marić protiv Hrvatske, br. 9849/15, stav 72, od 30. jula 2020.). Vlada nije tvrdila da je aplikant imao na raspolaganju kompenzacijski pravni lijek u relevantno vrijeme. Stoga je došlo do povrede člana 13. Konvencije.
