Staka Gojković, sudija Vrhovni sud Republike Srpske
RAZUMLjIVO I POTPUNO OBRAZLOŽENjE PRESUDE – OBAVEZNI STANDARDI OBRAZLOŽENOG PRESUĐIVANjA
Pravo na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda uključuje i pravo na obrazloženu sudsku odluku. Naime, pored izričito predviđenih garancija fer postupka, pravo na pravično suđenje sadrži i garancije koje su nastale kroz praksu Evropskog suda za ljudska prava, koji je, kao element prava na pravično suđenje ustanovio i pravo na obrazloženu sudsku odluku. U ovom radu će biti ukazano u kojoj mjeri je pravilno obrazloženje sudske odluke garancija pravičnog suđenja i na koji način to utiče na djelotvorno ostvarenje prava na žalbu. Riječ je o ostvarivanju prava na pravično suđenje u oblasti građanskih prava i obaveza, sa osvrtom na odredbe domaćeg procesnog zakonodavstva, te sudsku praksu. U tom kontekstu posebna pažnja će biti posvećena pozitivnoj obavezi suda da svoje odluke pravilno, određeno i jasno obrazloži u skladu sa procesnim pravilima i opšteprihvaćenim ustavnim i međunarodnim standardima.
Ključne riječi: sudska odluka, pravo na pravično suđenje, pravo na obrazloženu odluku, obim i sadržaj prava, razumljivost i potpunost obrazloženja.
I
Ostvarivanje standarda ljudskih prava pretpostavlja postojanje odgovarajućih mehanizama njihove zaštite na unutrašnjem i na međunarodnom planu. Kada je riječ o pravu na pravično suđenje, koje uključuje svakako i pravo na obrazloženu sudsku odluku, u oblasti građanskih prava i obaveza na unutrašnjem planu u Republici Srpskoj ono je zajamčeno Ustavom Bosne i Hercegovine i Ustavom Republike Srpske, te Zakonom o parničnom postupku. Međunarodno pravna obaveza obrazlaganja sudskih odluka proizlazi iz odredbe člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda( Evropska konvencija). S obzirom da je članom II stav 2. Ustava BiH propisano da prava i slobode predviđeni u Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u njenim protokolima se direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini i da ovi akti imaju prioritet nad svim ostalim zakonima, sud i svaki drugi organ koji primjenjuje pravo može se direktno pozvati na Evropsku konvenciju i primjeniti je na konkretan slučaj. Postojanje djelotvorne sudske kontrole poštivanja ljudskih prava predstavlja osnovno mjerilo za ocjenu da li je i u kojoj mjeri određeni mehanizam zaštite efikasan. Sistem zaštite ljudskih prava primjenom Evropske konvencije doveo je do stvaranja standarda obrazloženog presuđivanja, koji predstavljaju garanciju dobrog pravosuđa. Standardi zaštite ljudskih prava i osnovnih sloboda sadržani u pravnim stavovima Evropskog suda za ljudska prava (ESLjP) ostvarili su kvalitetno nov uticaj na domaće procesno zakonodavstvo i njegovu primjenu u praksi.
II
Pravo na obrazloženu sudsku odluku zasnovano je na principu na kojem se zasniva i sama Konvencija, a to je zaštita pojedinca od proizvoljnog presuđivanja koji se može izvesti iz principa vladavine prava. Oba ova principa u pravosudnoj sferi služe očuvanju
povjerenja javnosti u objektivan i transparentan pravosudni sistem što je osnova svakog demokratskog društva.
Obim prava na obrazloženu sudsku odluku zavisi od vrste i prirode sudske odluke, ali u svakom slučaju „odluka domaćih sudova treba da sadrži razloge koji su dovoljni da odgovore na suštinske aspekte činjenične i pravne argumentacije stranaka u sporu“.1 Iako nema sumnje da odredba člana 6. Evropske konvencije obavezuje sudove da daju odgovarajuće i dovoljne razloge za svoje odluke, prema stanovištu ESLjP ta se odredba „ ne smije shvatiti tako da da se mora dati detaljan odgovor na svaki argument“.2
Sadržaj prava na obrazloženu sudsku odluku se određuje s obzirom na njegovu suštinu i okolnosti konkretnog slučaja. Ipak, možemo reći da je bitan sadržaj prava na obrazloženu sudsku odluku u prvom redu pravo stranaka da saznaju bitne razloge na kojima je sud zasnovao svoju odluku sa jasno obrazloženim stavovima suda o činjeničnim i pravnim pitanjima na osnovu kojih je odluka donijeta. Takvo obrazloženje sudske odluke daje mogućnost strankama da je ospore ulaganjem pravnog lijeka i u njemu iznesu svoje argumente, kao i sprovođenje postupka kontrole od strane više sudske instance. Konačno, samo obrazložena sudska odluka omogućava javnosti uvid u djelovanje i odlučivanje sudova.
U našem građanskom procesnom pravu obaveza obrazlaganja sudskih odluka postoji za sve vrste presuda u parničnom postupku i za većinu rješenja. Ovom prilikom ćemo se ograničiti na standarde obrazloženja presude.
Iako se ovaj rad prvenstveno odnosi na sadržaj obrazloženja presude, smatram opravdanim ukazati da pismeno izrađena presuda prije svega podrazumijeva potpuno jasnu i razumljivu izreku, koja mora biti saglasna obrazloženju. Odredba člana 191. stav 3. Zakona o parničnom postupku3 jasno propisuje sadržaj izreke presude. Ako se iz izreke presude ne vidi kako je presuđeno, šta se presudom nalaže, utvrđuje ili zabranjuje, takva izreka presude je nejasna i nerazumljiva zbog čega po pravnom lijeku nije moguće ispitati njenu pravilnost i zakonitost.
Osim pravilno sastavljene izreke, pravilno izrađena presuda treba da sadrži potpuno, određeno i jasno napisano obrazloženje koje ne daje prostora dilemi o tome šta je i kako odlučeno tom presudom. Postojanje obrazloženja presude posljedica je načela slobodne ocjene dokaza po kojem se ocjena dokaza vrši po slobodnom sudijskom uvjerenju. To iziskuje obavezu sudije da u obrazloženju presude navede jasne, iscrpne i objektivno prihvatljive razloge kojim se rukovodio pri donošenju odluke. Ustavni sud Bosne i Hercegovine je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku. Obrazloženjem presude, presuda brani samu sebe.4
Odredba člana 191. stav 4. Zakona o parničnom postupku definiše sadržaj obrazloženja presude. Potpunost presude podrazumijeva da se u obrazloženju moraju navesti razlozi o svim odlukama navedenim u izreci presude, te razlozi o prijedlozima i prigovorima stranaka o kojima sud nije dao razloge u odlukama koje je već donio tokom postupka. Određenost razloga u smislu navedene zakonske odredbe zahtijeva ne samo puko navođenje sadržaja zahtjeva, odgovora na zahtjev, iskaza svjedoka, vještaka i materijalnih dokaza koji su provedeni, nego i koje je činjenice sud utvrdio, kojim dokaznim sredstvima,
1 Ruiz Toria protiv Spain od 9.11.1994.godine.
2 Ruiz Toria protiv Spain od 9.11.1994.g. i Van de Hurk protiv Nizozemske od 19. aprila 1994.godine.
3 Zakon o parničnom postupku(“Službeni glasnik Republike Srpske”, broj 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) – Identičnu odredbu sadraže i Zakon o parničnom postupku FBiH i Zakon o parničnom postupkupred Sudom BiH, a vrlo sličnu Zakon o parničnom postupku Brčko Distrikta BiH.
4 Milena Gajinov, Bilten sudske prakse Vrhovnog suda Srbije broj 2, str. 326.
ocjenu dokaza, te razloge zašto neke činjenice prihvata utvrđenim a neke ne prihvata utvrđenim. Krug pitanja koja treba utvrđivati dokaznim sredstvima zavisi od materijalno pravnog osnova koji je sporan u parnici, a odlučne činjenice koje su utvrđene treba izložiti na jasan i racionalan način. Prilikom ocjene dokaza sudija nije vezan nikakvim formalnim dokaznim pravilima, već ih ocjenjuje po slobodnom uvjerenju. Parnični sud po slobodnom uvjerenju ocjenjuje koje će činjenice uzeti kao pouzdano dokazane, ali ta ocjena mora biti rezultat savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na osnovu rezultata cjelokupnog postupka (član 8. Zakona o parničnom postupku). Slobodna ocjena dokaza ne znači apsolutnu slobodu suda u ocjeni izvedenih dokaza, jer to vodi arbitrarnosti, nego traži da sud stečeno uvjerenje opravda uvjerljivim i logičnim razlozima kako bi se moglo provjeriti ima li takvo uvjerenje pravnu i činjeničnu osnovu. Prilikom ocjene dokaza sud je dužan da koristi rezultate savremenih naučnih dostignuća i iskustva u određenim oblastima, a razlozi za određeno uvjerenje moraju biti objektivno prihvatljivi.5
Kada sud u obrazloženju odluke ne daje jasne, dovoljne i prihvatljive razloge kojim ocjenjuje dokaze, odnosno kada nije dao razloge kojim opravdava neprihvatljivost nekog dokaza ili kada dati razlozi ne zadovoljavaju naprijed navedene standarde, ne može se govoriti o pravičnom postupku donošenja sudske odluke.
U parnici koja je vođena radi poništenja testamenta, odlučujući po reviziji tužioca protiv drugostepene odluke, Vrhovni sud Republike Srpske u rješenju kojim je reviziju usvojio, drugostepenu presudu ukinuo i premet vratio drugostepenom sudu na ponovno suđenje navodi: „U konkretnom slučaju nižestepeni sudovi nisu dali nikakav značaj okolnostima koje su prethodile sačinjavanju spornog testamenta i onima koje su postojale u vrijeme njegovog sastavljanja……Više svjedoka je potvrdilo navode tužitelja da je nekoliko mjeseci prije smrti ostaviteljice tužena istu zaključavala u njenom stanu i time joj onemogućavala da kontaktira sa drugim ljudima. Nižestepeni sudovi nisu dali razloge zbog čega ne vjeruju ovim navodima već su se zadovoljili uopštenim konstatacijama da je ostaviteljica bila sposobna za rasuđivanje i da tužitelji nisu dokazali da je testament sačinjen pod uticajem prinude ili prevare, mada naprijed navedene okolnosti koje su pratile njegovo sačinjavanje dovode u ozbiljnu sumnju ovakve konstatacije nižestepenih sudova“.6
U drugom primjeru, u parnici koja je vođena po zahtjevu za naknadu štete koja je nastala kao posljedica saobraćajne nezgode, prvostepeni sud je odbio zahtjev tužioca za naknadu štete pozivajući se na odredbu člana 123. Zakona o parničnom postupku, nalazeći da tužilac provedenim dokazima nije uspio dokazati osnovanost tužbenog zahtjeva, odnosno odgovornost tuženih za nastalu štetu. Drugostepeni sud je žalbu tužioca odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Odlučujući o reviziji tužioca, Vrhovni sud Republike Srpske je usvojio reviziju tužioca, obje nižestepene presude ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje navodeći: „Razlozi prvostepenog suda, kojim pravda svoju odluku, koje je bezrezervno prihvatio i drugostepeni sud, nisu jasni i dovoljni, niti utemeljeni na provedenim dokazima, što predstavlja povredu odredbe člana 191. stav 4. ZPP, zbog čega nije moguće ispitati pravilnost i zakonitost osporene presude. Odluka, sa ovakvim obrazloženjem, je rezultat činjenice da izvedeni dokazi nisu uopšte cijenjeni, pa tako ni na način propisan odredbom člana 8. ZPP, na što osnovano ukazuje revident“.7 Nažalost, sličnih primjera u pogledu nedostataka obrazloženja odluka redovnih sudova,
5 Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 75 0 P 000894 13 Rev od 23.04.2014. godine.
6 Rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 032097 12 Rev od 24.06.2014. godine
7 Rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske broj 87 0 P 022141 17 Rev od 11.10.2017. godine
još uvijek ima u praksi, zbog čega je nužno veću pažnju posvetiti edukaciji sudija o standardima obrazloženog presuđivanja.
Stavove u vezi sa standardima koji se postavljaju kod obrazloženja sudske presude u parničnom postupku izrazio je i Ustavni sud Bosne i Hercegovine u većem broju svojih odluka. Tako je u odluci donijetoj po apelaciji AD „B.“ M. konstatovao „da su redovni sudovi u svojim odlukama prihvatili nalaz i mišljenje Ekonomskog instituta a.d. Banjaluka kao objektivan i stručan, dok suprotno tome , redovni sudovi nisu prihvatili nalaz i mišljenje Instituta ekonomskih nauka Banjaluka, smatrajući da postoje određene manjkavosti u pogledu navedenog nalaza. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je apelant u toku predmetnog postupka ukazivao na sukob interesa Ekonomskog instituta a.d. Banjaluka, smatrajući da je navedeni institut u povezanim odnosima sa Vladom RS i
„Elektroprivredom“ RS kroz njihovu poslovnu saradnju, a što redovni sudovi u toku postupka nisu prihvatili, niti su prihvatili apelantov prijedlog da se odredi tzv. supervještačenje budući da postoje dva nalaza koji protivrječe jedan drugom. Po mišljenju Ustavnog suda, redovni sudovi u odnosu na ove apelantove navode, kojima se jasno ukazuje na pristrasnost navedenog instituta u konkretnom predmetu, nisu dali dovoljno jasne i precizne razloge za zaključak u osporenim presudama da apelant nije dokazao da postoje okolnosti iz člana 357 za izuzeće/isključenje vještaka od obavljanja dužnosti vještaka u konkretnom predmetu. Nadalje, u odnosu na zapisnik od 21. februara 2001. godine o usaglašavanju poslovnih knjiga apelanta i tuženog – protivtužioca sa 31. decembrom 2000. godine, Ustavni sud primjećuje da, po mišljenju redovnih sudova, navedeni zapisnik nije nikada sproveden kod tuženog, te da se zbog toga ne može smatrati priznanjem duga sa pravnim posljedicama iz člana 387. ZOO. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da su navedeni zapisnik potpisala ovlašćena lica apelanta i tuženog – protivtužioca, kao i da je ovjeren pečatima parničnih stranaka. Takođe, redovni sudovi u predmetnom postupku nisu uzeli u obzir činjenicu da direktor tuženog – protivtužioca nije imao bilo kakvih primjedaba na navedeni zapisnik iz čega slijedi da se on saglasio sa navedenim zapisnikom. Pri tome Ustavni sud primjećuje da je navedeni zapisnik sačinjen na bazi vjerodostojne dokumentacije. Stoga, proizilazi da je proizvoljan zaključak redovnih sudova u pogledu navedenog zapisnika. Pored toga, Ustavni sud zapaža da se redovni sudovi nisu osvrnuli na zapisnik od 30. novembra 2000. godine o usaglašavanju poslovnih knjiga apelanta i tuženog – protivtužioca sa 30. novembrom 2000. godine, koji se nalazi u predmetnom spisu i koji je ovjeren pečatom parničnih stranaka, kao i potpisima ovlašćenih lica apelanta i tuženog – protivtužioca….“
„…Pored navedenog, redovni sudovi u osporenim presudama nisu dali dovoljno jasno obrazloženje o obavezi tuženog da apelanta snbdijeva gorivom budući da u predmetnom spisu postoje obavještenja tuženog – protivtužioca da će se obustaviti radovi na iskopavanju uglja, jer tuženi – protivtužilac nije u mogućnosti da apelantu redovno isporučuje gorivo. Imajući u vidu navedeno, postavlja se pitanje zbog čega bi tuženi – protivtužilac obavještavao apelanta da nema goriva ukoliko nije bio obavezan da ga isporučuje apelatu.
Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da osporene presude redovnih sudova nisu sa dovoljno jasnom preciznošću dale odgovore na relevantna pitanja koja se pokreću u ovom predmetu zbog čega ukazuju na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava. Stoga, Ustavni sud smatra da obrazloženja redovnih sudova iz osporenih presuda ne zadovoljavaju princip obrazložene presude iz člana 6. stav 1 Evropske konvencije“.8
8 Odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj AP 2021/14 od 06.07.2017. godine
Iako obaveza obrazlaganja presude ne znači da sud mora dati odgovore na sve argumente stranaka u sporu, što je ESLjP istakao u većem broju svojih odluka, ipak iz same odluke suda mora biti jasno da su uzete u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja i da su sva suštinska pitanja razmotrena. Ovakav stav jasno proizlazi iz navedene odluke Ustavnog suda BiH. Nema sumnje da ova obaveza suda proizlazi i iz odredbe člana 191. stav 3. Zakona o parničnom postupku. https://www.bih-pravo.org
Zadatak je suda da u obrazloženju presude između utvrđenog činjeničnog stanja i relevantnog materijalnog prava uspostavi takvu korelaciju koja će na jasan način pokazati da se volja suda izražena u određenoj presudi poklapa sa voljom izraženom na apstraktan način u zakonu i omogućiti kontrolu logičkog procesa pomoću kojeg je sud došao do odluke. Ustavni sud Bosne i Hercegovine je u Odluci broj AP 1164/14 od 06.12.2016. godine zaključio da obrazloženje osporene presude Vrhovnog suda Republike Srpske ne zadovoljava standarde prava na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i da se zasniva na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava što je imalo za posljedicu donošenje arbitrarne odluke kojom je prekršeno pravo na pravično suđenje zajamčeno navedenim odredbama. U ovom predmetu Ustavni sud Bosne i Hercegovine je utvrdio da „Vrhovni sud i Okružni sud nisu dali razloge za zaključak da je tužbeni zahtjev pravnog prednika apelanta neosnovan sa aspekta relevantnih odredaba ZPDS, jer ih u konkretnoj situaciji uopšte nisu cijenili, već su stav o neosnovanosti tužbenog zahtjeva zasnovali isključivo na odredbi člana 46. stav 2. ZOO, smatrajući da predmet tužbenog zahtjeva nije moguć, dopušten i određen (odrediv) sa aspekta načina na koji je opredjeljen. Nasuprot tom mišljenju, Ustavni sud smatra da u osporenim odlukama upravo nedostaje obrazloženje zbog čega je konkretan tužbeni zahtjev ocijenjen samo sa aspekta odredaba ZOO, a ne i sa aspekta ZPDS na kojem je tužba utemeljena ….“, te da su „Vrhovni sud i Okružni sud bili dužni, u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, jasno obrazložiti svoje odluke u pogledu primjene relevantnih odredba ZPDS ili nemogućnosti primjene tih odredaba, a ne tužbeni zahtjev ocijeniti isključivo i jedino u kontekstu njegove podobnosti za izvršenje prema odredbi člana 46. ZOO“.
Obrazloženje presude mora da bude napisano jezikom koji odgovara jeziku materijalno pravnog i procesno pravnog zakona jer se dejstvo presude zasniva na materijalno pravnim i procesno pravnim institutima u onoj terminologiji koju koriste zakoni. Jasnoća obrazloženja presude podrazumijeva razumljivost razloga. Formulacije presude moraju biti dovoljno jasne da javnost može da je razumije. Obrazloženjem presude sud dokazuje pravilnost i kvalitet svog rada i sa tog aspekta je obrazloženje presude najznačajniji dio presude.
Sudska odluka se odnosi na stranke u postupku. Ali osim stranaka i njihovih punomoćnika i zastupnika sudske odluke su upućene širem auditorijumu, prije svega pripadnicima pravničke struke, naučnoj, političkoj i laičkoj javnosti, a ne rijetko i na odgovarajući način i državnim organima. Obrazloženje mora da odbrani presudu pred strankama, višim sudskim instancama, pravnom naukom i cjelokupnim pravnim poretkom.9 Stoga je nužno da se presuda opravda i obrazloži argumentima prihvatljivog rasuđivanja u konkretnom slučaju. Pošto obrazloženje presude treba da sadrži pravne argumente koji se upućuju prevashodno pravnicima, oni su najpozvaniji da ocijene njihovu logičnost i racionalnost, odnosno prihvatljivost. Zato je njihova ocjena veoma značajna za sticanje uvjerenja ostale zainteresovane javnosti da li je i u kojoj mjeri pravna argumentacija u određenom slučaju valjana ili ne.
9 Milena Gajinov, Bilten sudske prakse Vrhovnog suda Srbije broj 2, str. 326.
III
Nema sumnje da pravo na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije uključuje i pravo na obrazloženu sudsku odluku. Zakonska obaveza suda u pogledu pismeno izrađene presude u parničnom postupku podrazumijeva, pored ostalog, da svaka presuda mora biti potpuno i jasno obrazložena, u skladu sa procesnim pravilima i opšteprihvaćenim ustavnim i međunarodnim standardima. Samo tako obrazložena presuda predstavlja jemstvo protiv sudske proizvoljnosti i omogućuje strankama da saznaju razloge na kojima je sud temeljio svoju odluku, te odluče da li će i iz kojih razloga tu odluku pobijati pravnim lijekom. Poštivanjem ovih standarda obrazloženja sudske odluke stvaraju se neophodne pretpostavke za uspješno sprovođenje postupka kontrole, odnosno omogućava sudovima koji odlučuju o pravnim lijekovima da vrše svoju nadležnost. Presude koje nisu obrazložene u skladu sa navedenim standardima ne mogu ostvariti osnovni cilj vođenja parničnog postupka koji se ogleda u donošenju pravilne i zakonite sudske odluke.
LITERATURA
1. Mihajlo Dika i Jozo Čizmić: Komentar Zakona o parničnom postupku FBiH, OSCE- Ured za demokratizaciju, Sarajevo
2. Zlatko Kulenović, Stjepan Mikulić, Svjetlana Milišić-Veličkovsi, Jadranka Stanišić i Danka Vučina: Komentar Zakona o parničnom postupku FBiH i RS, Savjet Evrope i Evropska komisija
3. Mileva Gajinov, Metodologija izrade presude u parničnom postupku, Bilten sudske prakse Vrhovnog suda Srbije broj 2/2000, JP „Službeni glasnik“
4. Davydas Vitkauskas i Grigoriu Dikov: Zaštita prava na pravično suđenje prema Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima
5. Goran P. Ilić: Pravo na obrazloženu sudsku odluku, Pravni fakultet Beograd
6. Ana Vilfan Vospernik: Značaj dobrog obrazloženja sudskih odluka u sudskoj praksi ESLjP, Kvalitet sudskih odluka u funkciji kvaliteta sudske zaštite u procesu pridruživanja Evropskoj uniji, Društvo sudija Srbije
7. Dragoljub Popović: Obrazloženje presude, Kvalitet sudskih odluka u funkciji kvaliteta sudske zaštite u procesu pridruživanja Evropskoj uniji, Društvo sudija Srbije
Rad objavljen u Zborniku radova „Pravo na obrazloženu sudsku presudu“ – Prva godišnja konferencija Pravosudnog foruma za Bosnu i Hercegovinu Sarajevo 2018. godine
