V.C.L. and A.N. v. the United Kingdom (br. 77587/12 i 74603/12), 16.2.2021. Povreda člana 4. EK (zabrana ropstva i prisilnog rada)
Povreda člana 6. EK (pravo na pravično suđenje)
Aplikanti su V.C.L. i A.N., vijetnamski državljani rođeni 1994. i 1992. godine. Žive u Middlesexu (UK) odnosno Londonu.
Slučaj se odnosi na dvoje vijetnamskih mladića koje su policajci otkrili kako rade na farmi kanabisa. Uhapšena su i optuženi za krivična djela povezana s drogom, za što su priznali krivicu.
Nakon njihove osude bili su zatvoreni u institutima za mlade prijestupnike. Nadležno tijelo naknadno ih je prepoznalo kao žrtve trgovine ljudima. Tužilaštvo je preispitalo svoju odluku o njihovom krivičnom gonjenju, zaključio da nisu žrtve trgovine ljudima, a Apelacioni sud je utvrdio, na osnovu činjenica svakog slučaja, da je odluka o procesuiranju bila opravdana.
Aplikanti su se žalili na osnovu čl. 4. i 6. Konvencije zbog krivičnog progona i osuđujuće presude za krivična djela povezana s drogom nakon što su ih zatekli na farmama kanabisa dok su još bili maloljetnici.
Ovo je prvi put da je Evropski sud razmatrao odnos između člana 4. Konvencije i krivičnog progona žrtava i potencijalnih žrtava trgovine ljudima. Istakao je da krivični progon žrtava ili potencijalnih žrtava trgovine ljudima ne bi nužno kršio član 4. Konvencija. Međutim, imajući u vidu ekspertizu stručnog, nadležnog, tijela u ovom području, Sud je istakao da je tužilaštvo trebalo iznijeti jasne razloge u skladu s definicijom trgovine ljudima za neslaganja s mišljenjem stručnog tijela. Uzimajući u obzir dužnost poduzimanja operativnih mjera za zaštitu žrtava trgovine ljudima, Sud je istakao da su vlasti nakon što su postale svjesne vjerodostojne sumnje da su osobe žrtve trgovine ljudima, nju ili njega treba procijeniti kvalificirana osoba. Svaka odluka o krivičnom progonu bi trebala slijediti takvu ocjenu, i iako odluka ne bi nužno bila obavezujuća za tužitelja, tužitelj bi trebao dati jasne razloge za drugačiji zaključak. U slučajevima V.C.L. i A.N., Sud je utvrdio da je uprkos postojanju vjerodostojne sumnja da su aplikanti bili žrtve trgovine ljudima, niti policija niti tužiteljstvo nisu ih uputili nadležnom tijelu na procjenu; premda je oba slučaja naknadno ispitalo tužilaštvo, nije se složilo sa zaključkom nadležnog tijela niti je dalo jasne razloge koji mogu potkopati zaključke nadležnog tijela; i Apelacioni sud se ograničio samo na pitanje je li odluka o procesuiranju predstavljala zloupotrebu postupka.
Evropski sud je stoga utvrdio da je došlo do povrede člana 4. u predmetima oba aplikanta. Sud je takođe utvrdio da, iako su vlasti aplikantima omogućile neke prilagodbe nakon njihovih presuda o krivici, nedostatak bilo kakve procjene jesu li aplikanti bili žrtve trgovina ljudima spriječio ih je da osiguraju važne dokaze koji mogu pomoći njihovoj odbrani. Stoga takav postupak nije bio pravičan, i doveo je do kršenja člana 6. stav 1.
