Kao što smo u zadnjem radu najavili u ovom tekstu ćemo se baviti procesno-pravnim odredbama Zakona o stečaju FBiH. Ono što prvo treba naznačiti jeste da se stečajni postupak provodi pred nadležnim općinskim sudom.
Ukoliko se prijedlog podnese mjesno nenadležnom sudu taj sud koji je zaprimio prijedlog bez bilo kakvih zadržavanja u hitnom roku prijedlog prosljeđuje mjesno nadležnom sudu. Rješenje o proglašenju mjesno nenadležnog suda je procesno-pravno i na isto nije dozvoljena bilo kakva žalba. Prilikom provođenja stečajnog postupka primjenjuje se Zakon o parničnom postupku ali i odredbe drugih zakonskih propisa ukoliko je to zakon predvidio u pojedenim odredbama.
Stečajni postupak je po svojoj pravnoj prirodi hitan i svi rokovi se moraju skratit u što je moguće kraćem postupanju. Odluke stečajnog suda se donose u formi rješenja. Prilikom raspravljanja o podnesenom prijedlogu sud može zakazati raspravu, ali može donijeti i posebno rješenje bez održavanja javne rasprave s tim da je obaveza da u daljem toku postupka pozove stečajnog dužnika i istog sasluša. Stečajni sudija prilikom odlučivanja o stečaju mora istražiti sve okolnosti koje su značajne za pokrenuti stečajni postupak. On ima pravo da posebno ispituje stečajnog dužnika, svjedoke kao i sva druga povezana lica sa stečajnim dužnikom.
Stečajni dužnik, njegovi zakonski zastupnici i svjedoci su prema stečajnom sudu, imenovanom vještaku i stečajnom upravniku obavezni da daju potpune i tačne informacije. To znači da stečajni sudija u toku postupka može predlagati i izvoditi sve dokaze koji su predviđeni odredbama Zakona o parničnom postupki, s tim da zakon posebno potencira da stečajni dužnik mora komunicirati sa učesnicima stečajnog postupka i davati tačne i jasne informacije. Međutim, u veoma velikom broju slučajeva stečajnom dužniku nije u interesu pokretanje stečajnog postupka. S obzirom da je zakon dao mogućnost povjeriocu da pokrene stečajni postupak, obično u tim postupcima dolazi do jedne vrste nesaradnje stečajnog dužnika. Ukoliko stečajni sudija posumnja u vjerodostojnost datog iskaza ili pak posumnja da dužnik krije određene informacije, da želi otuđiti imovinu, da želi zaključiti štetan posao ili neke druge manipulativne radnje, tada stečajni sudija ima pravo da izdaje i prinudne mjere. Prinudne mjere se obično izdaju na zahtjev privremenog stečajnog upravnika ukoliko ga je sud imenovao u prethodnoj fazi stečajnog postupka. Prinudne mjere koje sud može izdati su: prisilno privođenje pred sud, izricanje novčane kazne u iznosu od 500,00 pa do 1700,00 KM koje može uslijediti nakon neuspješnog privođenja. Ovu prinudnu mjeru sud izdaje samo u slučaju kada stečajni dužnik odnosno njegov zakonski zastupnik očito izbjegava da se javi na sud a čije saslušanje je nužno. Na rješenje o izdatoj prinudnoj mjeri stečajni dužnik i drugo zainteresovano lice ima pravo žalbe. Žalba se ulaže u zakonom propisanom roku od 8 dana što je odstupanje od žalbenih rokova predviđenih u Zakonu o parničnom postupku. Nakon što je žalba podnesena stečajni dužnik ima roka od 15 dana da odluči po podnesenoj žalbi. Također specifičnost žalbenog postupka je i ta da stečajni sudija ukoliko utvrdi da je žalba očito osnovana, ima pravo da sam odluči o podnesenoj žalbi. Ukoliko ne odluči onda on žalbu prosljeđuje Kantonalnom sudu koji odlučuje u vijeću sastavljenom od 3 sudije. Specifično za akte donesene u stečajnom postupku je i ta da se one dostavljaju ili lično ili putem javnog oglašavanja.
Sam postupak od pokretanja stečajnog postupka pa do donošenja konačne odluke se naziva prethodni postupak. Prije nego što sud utvrdi osnovanost prijedloga za otvaranje stečajnog postupka koje podnosi stečajno povjerilac, stečajni povjerilac je dužan da predujmi troškove stečajnog postupka. Ako stečajni povjerilac ne uplati troškove u roku od 15 dana od dana podnošenja prijedloga tada sudija odbacuje prijedlog kao neosnovan. Ako stečajni postupak bude otvoren prema prijedlogu povjerioca, predujljeni iznos ulazi u troškove stečajnog postupka. Ako je podnosilac prijedloga dužnik, stečajni sudija ga može osloboditi uplate predujma ako dužnik dokaže da ima dovoljno sredstava za finansiranje stečajnog postupka. Mi iz ove doredbe kao i iz samih prethodnih odredaba možemo zaključiti da zakon veliku pažnju posvećuje troškovima stečajnog postupka. Međutim, opet postavljamo pitanje šta u slučaju ako stečajni dužnik ispunjava zakonom propisane uslove otvaranja stečaja, ne uplati troškove i taj postupak ne bude okončan. Kako se u praksi mogu tretirati ti pravni subjekti jer je evidentno da stečajni postupak je postupak na temelju kojeg se firma – stečajni dužnik zbog nastalih dugovanja ili reorganizuje ili se ovaj pravni subjekt neophodno likvidira. Zakonodavac je morao misliti na ove činjenice, i naravno vazda se postavlja pitanje da li troškovima dati prednost u odnosu na stvarne društvene potrebe.
Kada dođe do prijema prijedloga za otvaranje stečajnog postupka, stečajni sudija je dužan bez odlaganja utvrditi da li postoji razlog za otvaranje stečajnog postupka i da li je prijedlog osnovan. Kao što je naprijed navedeno sudija u cilju utvrđiavnja tih okolnosti ima pravo imenovati privremenog stečajnog upravnika ili odgovarajućeg vještaka. Naravno da je stečajni dužnik dužan omogućiti uvid u kompletnu dokumentaciju sa ciljem donošenja konačne odluke. Za razliku od prinudnih mjera koje sud može izdati, sud u ovoj fazi postupka može izdati i mjere osiguranja. Mjere osiguranja se mogu izdati na prijedlog imenovanog stečajnog privremenog upravitelja ili direktno od strane stečajnog sudije. Mjere koje sud može izdati su: mjera radi osiguranja pojedinačnih imovinskih vrijednosti, iznosa na računima ili potraživanja stečajnog dužnika, čak iako ova podliježu razlučivanju ili izlučivanju. Iz ove odredbe se vidi da sud kada posumnja u određenu manipulativnu radnju po pitanju imovinskih vrijednosti može privremenom mjerom onemogućiti raspolaganje tim sredstvima.
Druga privremena mjera je da sud može raspolaganje imovinskim vrijednostima stečajnog dužnika uvjetovati saglasnošću stečajnog suda ili ograničiti na drugi način.
Sud može postaviti privremenog stečajnog upravnika.
Također sud može narediti privremenu zabranu pošte na koju se shodno primjenjuju odredbe ovog zakona.
Ukoliko poslovanje stečajnog dužnika nije obustavljeno stečajni sudija obavezno postavlja privremenog stečajnog upravnika. Ovom odredbom se u bitnom obrazlaže svrha i cilj stečajnog postupka. Postoje slučajevi kada sud utvrdi da stečajni dužnik ne obavlja poslovne djelatnosti, ali i postoje slučajevi kada stečajni dužnik obavlja poslovne djelatnosti ali postoje elementi pokretanje stečajnog postupka. U tom slučaju sud upravljanje stečajnim dužnikom povjerava privremenom stečajnom upravitelju s tim da se u potpunosti ograničavaju prava dosadašnjih zastupnika. Ova odredba po mom skromnom mišljenju je diskutabilna iz razloga što se ovdje radi o prethodnom stečajnom postupku. Sud u ovoj fazi postupka još nije utvrdio i donio odluku o nužnosti otvaranja stečajnog postupka a već je zabranio rukovodne funkcije dosadašnjih zakonskih zastupnika dužnika. Ova odredba može biti veoma opasna za opstanak dužnika, jer u velikom broju slučajeva privredni subjekti koji izuzetno dobro rade su izloženi određenim dugovanjima, a nije sigurno da postavljeni privremeni upravitelji mogu na adekvatan način udovoljiti poslovnim procesima tih pravnih subjekata.
U ovoj fazi postupka mjere pojedinačnog prinudnog izvršenja pokrenute protiv stečajnog dužnika privremeno se moraju obustaviti. Izlučna i razlučna prava povjerilac ne može ostvarivati u prethodnom postupku. Naravno da je ovo logično s obzirom da u prethodnom postupku sud nije konačno odlučio o pokretanju stečajnog postupka, već su to samo prethodne radnje koje u principu ispituju i analiziraju finansijsko stanje dužnika.
Ukoliko se imenuje privremeni stečajni upravnik on je dužan da osigura imovinu stečajnog dužnika i da se stara o toj imovini. Privremeni stečajni upravnik je dužan ispitati da li će imovina stečajnog dužnika pokriti troškove postupka i da li postoji razlog da otvaranje stečajnog postupka te podnijet izvještaj u roku od 30 dana od dana njegovog imenovanja. Privremeni stečajni upravitelj vrši analizu svih poslovnih aktivnosti stečajnog dužnika ali i analizu dugovanja na temelju čega i donosi svoj konačan zaključak. Od podnesenog izvještaja privremenog stečajnog upravitelja zavisi i odluka suda o otvaranju stečajnog postupka. Ono što je bitno a što pravni subjekti moraju znati da za vrijeme trajanja privremene uprave ugovorni partner stečajnog dužnika ne može otkazati trajni obligacioni odnos. Ovo je veoma značajno jer da ova odredba na ovakav način nije definisana, zasigurno da bi svi partneri ugovornog dužnika podnošenjem prijedloga za otvaranje stečajnog postupka zbog određene pravne nesigurnosti otkazali ugovore čime bi ugrozili poslovnu sposobnost stečajnog dužnika.
U narednom radu ćemo nastaviti sa obrazlaganjem stečajnog postupka, jer kao što se vidi i iz prethodnih tekstova stečajni postupak je izuzetno složen i kompleksan koji ima ozbiljne posljedice za pravne subjekte – sudionike tog postupka u koje spadaju i povjerioci a i sami dužnici.
Autor: poduzetnice.ba
