Odgovornost podnosioca krivične prijave za štetu koju pretrpi prijavljeni
Član 154. stav 1. u vezi sa članom 158. Zakona o obligacionim odnosima (“Službeni glasnik BiH” 2/92, 13/93 i 13/94);
Činjenica da je tužena Uprava za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine, u skladu sa zakonskim ovlašćenjima, podnijela krivičnu prijavu protiv odgovornog lica pravnog lica -tužitelja, sama po sebi, ne može biti osnov za naknadu eventualne štete zbog narušenog ugleda i izmakle dobiti tužitelja.
Iz obrazloženja:
Tužitelj smatra da je, usljed vođenja predmetnog krivičnog postupka, trpio materijalnu štetu u vidu izgubljene dobiti, kao i nematerijalnu štetu u vidu narušavanja poslovnog ugleda firme u spornom periodu 31.12.2010. – 24.10.2014. godine, a sve zbog neosnovano podnesene krivične prijave od strane tužene.
Pravilan je zaključak prvostepenog suda da tužitelj nije dokazao pretpostavke za naknadu štete koje se odnose na postojanje uzročne veze između radnje tužene i štetne posljedice nastale po tužitelja.
I pored činjenice da je tužena podnijela prekršajnu i krivičnu prijavu protiv odgovornog lica tužitelja, po shvatanju drugostepenog vijeća nema elemenata za odgovornost tužene u smislu odredbi člana 154. stav 1. u vezi sa članom
- 158. Zakona o obligacionim odnosima jer tužitelj nije dokazao vezu između navedenih radnji tužene i nastalih štetnih posljedica. Krivična prijava sama po sebi ne može prouzrokovati štetu, s obzirom da nakon podnesene krivične prijave nadležno Tužilaštvo ispituje uslove za vođenje postupka svojim preduzetim radnjama i ovlaštenjima iz člana 16. i 17. Zakona o krivičnom postupku
Naime, tužena je preduzimala radnje kao nadležni organ za provođenje propisa o indirektnom oporezivanju iz člana 7. stav 1. Zakona o upravi za indirektno oporezivanje, a obavezna je postupiti i po članu 213 Zakona o krivičnom postupku pred Sudom BiH u pogledu prijavljivanja krivičnog djela. Krivica za štetu, u smislu odredbe člana 158. Zakona o obligacionim odnosima, postoji kada je štetnik prouzrokovao štetu namjerno ili nepažnjom.
Konačno, tužitelj tokom postupka nije dokazao da mu je vođenjem isključivo krivičnog postupka protiv odgovorne osobe, nanesena šteta koju potražuje u ovom sporu, pri čemu prenebregava činjenicu vođenja prekršajnog postupka za iste nezakonite radnje, u kojem postupku je pravosnažno utvrđena odgovornost kako tužitelja tako i odgovornog lica u istom.
Iz stanja spisa proizlazi da je protiv odgovorne osobe pravnog lica – tužitelja podignuta i optužnica zbog postojanja osnovane sumnje da je počinilo krivično djelo porezne utaje ili prevare iz člana 210. stav 3. u vezi sa članom
- KZ BiH, ali to nije dovoljno da se iz toga izvede zaključak da je tužena postupala nezakonito. Upravo, nezakonito je postupao tužitelj i odgovorno lice tužitelja, a njihova odgovornost je utvrđena u pravosnažno okončanom prekršajnom postupku.
(Presuda vijeća Apelacionog odjeljenja Suda BiH, broj: S1 3 P 020266 17 Pž od 26.07.2017. godine).
