Zastara potraživanja bilo da se radi o novčanim ili nenovčanim potraživanjima, bilo da se radi o činidbi ili neki drugim obavezama je institut koji se najčešće koristi u parničnim postupcima. Ako bi napravili neku analizu najčešćih prigovora u postupcima gdje se radi o određenim potraživanjima, zaključili bi sigurno da u situacijama kada su potraživanja nesporna, a ukoliko postoji bilo kakav element se ističe prigovor zastare. U narodu je poznato da sve uključujući i krivični postupak za određeni vremenski period zastarjeva osim ratnog zločina. Ratni zločin je jedino krivično djelo koje ne zastarjeva. Međutim, nije nam tema pisanja ratni zločin i zastara u ovom krivično pravnom instiutut, već zastara u građanskom pravu. Zastara je regulisana posebnim zakonskim propisom, to je Zakon o obligacionom odnosu. Ovaj zakon je dao jasnu definiciju posljedica zastare koji je definisao da zastarjelošću prestaje pravo zahtjevati ispunjena obaveze. Zastarjelost nastupa kada protekne zakonom određeno vrijeme u kom je povjerilac mogao zahtjevati ispunjenje obaveze. Sud se ne može obazirati na zastarjelost ako dužnik se na nju nije pozvao. U konkretnom slučaju se utvrđuje da određeno potraživanje zastarjeva za određen vremenski period, ali na zastarjelost sud ne pazi po službenoj dužnosti.
Zainteresovana strana se mora pozvati na institut zastare i to je kako mi pravnici nazivamo prigovor materijalno pravne, a ne procesno pravne prirode. Veoma često u praksi čujemo prigovore u smislu da su oni materijalno pravni ili eventualno procesno pravne prirode. Materijalno pravne prirode prigovori znače da sud o njemu odlučuje u okvirima odlučivanja o glavnoj pravnoj stvari, a procesno pravni prigovori su prigovori gdje sud odlučuje u toku trajanja postupka. To znači, da ako neko istakne prigovor zastare sud će o tome odlučivati u toku postupka, već će prigovor primiti k znanju, a kada donosi presudu u okvirima donošenja konačne odluke će cijeniti ovaj prigovor. Tako ako se utvrdi da su određenja potraživanja zastarjela tada ce sud presudom odbiti tužbeni zahtjev sa obrazloženjem da su potraživanja zastarjela. Kada se radi o procesno pravnim prigovorima kao što je recimo prigovor nenadležnosti suda, tada sud čim se istakne taj prigovor isti utvrđuje te ako utvrdi da je osnovan on donosi rješenje gdje se udovoljava prigovoru i ovaj sud proglašava eventualno nenadleženim i isti se prosljeđuje drugom sudu.
Zastara određenog potraživanja počinje teći prvog dana poslije kada je povjerilac imao pravo da zahtjeva ispinjenje obaveze ako zakonom za pojedine slučajeve nije šta drugo propisano. U praksi kada se istakne prigovor zastare pravno formalno se strogo vodi računa o proteku roka, te u tom smislu se jasno mora definisati dan kada počinje zastara i zadnji dan kada se zastara završava. U rok perioda zastrae se uračunava i vrijeme koje je proteklo u korist dužnikovih prethodnika. Znači u praksi ako postoji dug i ako je glavni dužnik u međuvremenu umro dug nasljeđuju njegovi zakonski nasljednici i rok zastare ne teče od dana preuzimanja obaveza već od dana kada je glavni dužnik pao u docnju. Ne postoji mogućnost da se pravnim poslom odredi duži ili kraće vrjeme zastarjelosti od onog vremena koje je određeno zakonom. Također je nemoguće da se povjerilac odrekne zastare, ali pismeno priznanje zastarjele obaveze smatra se kao odricanje od zastarjelosti. U praksi to je vezano sa institutom prekida zastarnih rokova. Zakon o obligaciono pravnim odnosima je predvidio mogućnost zastoja zastarijevanja pod određenim okolnostima. Zastarjevanje ne teče između bračnih drugova, između roditelja i djece dok traje roditeljsko pravo, između štićenika i njegovog staraoca , kao i organa starateljstva za vrijeme trajanja starateljstva i dok ne budu položeni računi, te između dva lica koja žive u vanbračnoj zajednica dok ta zajednica postoji. Također određene okolnosti izazivaju zastoj zastarjevanja, a to je za vrijeme mobilizacije, neposredene ratne opasnosti ili rata u pogledu potraživanja lica u vojnoj obavezi. Također zastoji zastarjelosti se primjenjuju i u sred nesavladivih prepreka na način da zastarjevanje ne teče za sve vrijeme povjerioci nije bilo moguće zbog nesavladivih prepreka da sudskim putem zahtjeva svoju obavezu. Kao primjer iz svoje prakse ću navesti tužbe za naknadu štete protiv Republike Srpske gdje osnovno pitanje je bilo pitanje zastarjelosti obaveza, a što me možda i ponuklo da temu ovog rada izaberem dosjelost. Sudska praksa je stala na stajalište da zastarni rokovi počinju teči od 1996 godine to jeste od onog momenta kada je donesena odluka o prestanku neposredne ratne opasnosti na području BiH. Znači u ovim predmetima je primjenjen instiut zastoja zastare. Osim instituta zastoja zastare poznajemo i institut prekida zastarjevanja. Zastarjevanje se prekida kada dužnik prizna dug. U pravnoj praksi je vazda dilema kako i na koji način dužnik priznaje dug jer je to bitna radnja da bi se primjenio ovaj institut. Advokati veoma često u svojim prigovorima pokušavaju koristiti ovaj institut kako bi izbjegli istaknuti prigovor zastare potraživanja od suprotne strane. Zakon kaže da priznanje duga se može učiniti ne samo izjavom povjeriocu nego i na posredan način kao što su davanje otplate, plaćanje kamate i davanjem obezbjeđenja. Pravna praksa je malo otišla šire te zauzela stajalište da priznanjem duga se smatra i bilo koja druga radnja učinjena od strane dužnika, a na temelju na kojeg se može zakljkučiti da je dužnik učinio dug nespornim. Ako se malo dublje pozabavimo ovom materijom, može se postaviti jako puno pitanja i dilema, posebno u situacijama kada je dužnik znao za dug, a koji je među strankama neposrna. Međutim da bi se ovaj institut primjenio neophodno je da se dokaže kojom radnjom je dužnik priznao dug. Zanimljivo je za čitaoce i konzumente ovog teksta da institut zastare se prekida podnošenjem tužbe protiv dužnika. Znači to je jako bitno da ne bi upali u zastaru da se podigne tužba jer tog momenta se prekida zastara i ako do tog momenta potraživanje nije zastarilo ovaj prigovor kao materijalno pravni se ne može djelotvorno isticati.
Pitanje koje se može postaviti jeste da li sa glavnim potraživanjem zastarjevaju i takozvana sporedna potraživanja kao što su kamate, plodovi, troškovi i ugovorna kazna? Zakon kaže da kada zastari glavno potraživanje tada zastarjevaju i ova sporedna potraživanja.
Zakon o obligacionim odnosima je u svojim odredbama jasno definisao opšti zastarni rok. Prema Zakonu o obligacionim odnosima FBIH opšti zastarni rok je 5 godina, a prema Zakonu o obligacionim odnosima Republike Srpske opšti zastarni rok je 10 godina.
Smatram da u jednom jedinstvenom pravnom sistemu BiH ova razlika ne bi trebala postojati. Razlika u zastari po pitanju opšteg roka pokazuje jednu veliku pravnu neozbiljnost zakonodavaca na entitetskim nivioma u BiH, jer ova razlika u opštim zastarnim rokovima postoji u zadnjih dvadesetak godina. Što je opšti zastarni rok u Federaciji 5 godina nikada nije jasno definisano, sem dnevno političkih tema i problema koje je eventualno trebalo rješiti prilikom usvajanja ovog zakonskog rješenja. Ja sam bliže rješenju da opšti zastarni rok bi trebao biti deset godina, a ne pet.
Kad su u pitanju povremena potraživanja koja dospjevaju godišnje ili u kraćim određenim razmacima, pa bilo da se radi o sporednim povremenim potraživanjima kao što su potraživanje kamata, ili povremenim potraživanjima u kojima se iscrpljuje samo pravo i zastarjevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Da čitaocima bude jasnija ova odredba pojašnjavam na način da ukoliko postoje sporedna potraživanja njihov rok zastarjelosti je smanjen u odnosu na opšti zastarni rok. Također Zakon o obligaciono pravnim odnosima je definisao da samo pravo iz koga prostiče povremena potraživanja zastarjevaju za pet godina računajući od dospjelosti najstarijeg neispunjenog potraživanja poslije koga dužnik nije vršio davanja. Ja sam u svojoj sudskoj praski imao ovakav slučaj gdje je dužnik zaključio ugovor o kreditiranju i koji je trebao da vrati kredit u određenim anuitetima. Dužnik nije vratio niti jedan anuitet i moj stav je bio da je obaveza zastarjela nakon ne plaćanja prvog anuiteta jer najstariji neplaćeni anuitet je upravo taj prvi. Prvostepeni sud je smatrao da je najstariji neplaćeni anuitet zadnji koji se trebao platiti i Kantonalni sud je presudio u korist klijenta i stao na stajalište da zadnji anuitet koji nije plaćen bez obzira da li se radilo o prvom, drugom ili trećem anuitetu je onaj koji nije plaćen.
Kad je u pitanju zakupnina, a što će interesovati konzumente ovog teksta bilo da je određena da se plaća povremeno bilo u ukupnom iznosu, ona zastarjeva za tri godine.
Možda najbitniji rok zastarjevanja koji se primjenjuje u 90 % sporova jeste potraživanje za naknadu štete. Zakonodavac je rekao da potraživanje naknade štete zastarjeva za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za lica koje je štetu učinilo. Mi to zovemo takozvani relativni rok zastare. Zakonodavac je rekao da u svakom slučaju šteta zastarjeva za rok od pet godina. Što je ovaj takozvani apslotuni rok zastre od pet godina zakonodavac predvidio?
On ga je predvidio iz razloga što uslovi za otpočinjanje rokova za štetu teku od momenta kada je oštećeni dokazao za štetu i lice koje je štetu učinilo. To znači da šteta može nastupiti, ali rokovi zastare neće teći sve do momenta dok oštećeni ne sazna da mu je šteta učinjena i ne sazna za onog ko mu je štetu učinio. Ova odredba je jasna, ali u sudskoj praksi autora u specifičnim sudskim sporovima je sud tumačio na različite načine. U tužbi Islamske zajednica BiH protiv Republike Srpske Okružni sud u Banja Luci i Vrhovni sud Republike Srpske nije prihvatio činjenicu da Islamska zajednica iako je saznala za štetu nikada do danas nije saznala za počinioce krivičnog djela. Iz razloga takozvane objektivne odgovornosti Republike Srpske sudovi su stali na stajalište da je zastara počela teći od 1996 godine. Međutim tužiteljstvo Republike Srspske koje je bilo dužno da iznađe počinioca to nikda nije učinilo i po mišljenju ovog autora teksta zastara nije mogla početi teći ni protiv Republike Srpske kao odgovorne što je došlo do rušenja i što nije došlo do iznalaženja počinioca krivičnog djela.
Zanimljivo je da je Zakon o obligacionim odnosima utvrdio da šteta koja je prouzrokovana krivičnim djeliama za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastare zahtjev za naknadu štete zastarjeva za onaj rok u kome zastarjeva krivično gonjenje tog krivičnog djela. I ovaj prigovor smo isticali u tužbi Islamske zajednice protiv Republike Srpske i tvrdili da krivično djelo ratnog sločina radi učinjenog krivičnog djela urbicida u Banja Luci ne zastarjeva time ni šteta na temelju kojeg je učinjeno ovo krivično djelo. Iste primjedbe smo isticali i u postupcima civilnih žrtava rata protiv Republike Srpske za štetu koju su pretrpjeli u periodu 1992-1995, ali Ustavni sud kao konačna instanca je odlučio da se ovaj prigovor ne može prihvatiti i rok zastare po ovoj odredbi prihvatiti za Republiku Srpsku koja odgovara po osnovu objektivne odgovornosti, već se on može prihvatiti samo za direktnog počinioca krivičnog djela. To u praksi znači kada se donese pravomoćna presuda protiv Radovana Karadžića on je odgovoran za sve štete koje su nastale njegovim radnjama kao predsjednika Republike Srpske i protiv njega tužbe ne zastarjevaju. Međutim kakvi su rezultati tužbi protiv Radovana Karadžića u smislu plaćanja odšteta.
Autor: poduzetnice.ba
